Nitko te ne zna a svi te žele

Pomutnja u glavi stvara se tolika

Da gubiš kile ko da si na travi

Ne želiš ništa reći, sramiš se zbog slike

Da oni tvoje osjećaje dijele.



I stalno neke aluzije u zraku

Ništa dorečeno neće izaći

I dosta ti je toga i želiš samo jedno

Da prestanu govorit, priđu ti bliže

I čine ti svakakve stvari u mraku.

mokar sam i sve se cijedi po meni,
rastrgan od scille,
haridba me gura
vuče na sve strane
potiskuje u tamne zakutke postojanja.

kad svrše samnom
potisnut sam u podzemni svijet
taman i hladan,
užas velik dok moju braću i sestre
kiselina žive rezdire
čujem njihovu vrisku, stenjanje, zapomaganje
koje je uzaludno jer najgore tek dolazi.

labirint tako tijesan
da i najbezbrižnije biće tjeskobu ima
to bacanje na sve strane
dok se sama bit tebe
istiskuje i isisuje van u te vlažne zidove
koji sami život imaju.

na kraju od tebe ostane
nešto minorno i jadno,
smrdiš i nitko te ne želi
bas kao govno.

prolazim kroz krevet
pod je sada strop
katovi prolaze kao i ljudi
a ja prepuštam se
tom osjećaju neopipljivosti
koji je tu i nema ga u isto vrijeme
padam, padam sve dok ne stanem.

gdje sam?
oko mene ništa, mrak
beznađe i očaj
nešto me drži
i sada sam zarobljen u bespućima
boli i panike.

otvaram oči...ah to je samo san
no zašto sam ispod kreveta?

otvorivši vrata nešto je bilo
čudno na prvi pogled
možda bicikl usred hodnika
upaljeno svjetlo vrištalo je
neidi u dnevnu jer je zauzeta
no prokletstvo je pravo ili sreća
što jesam jer vidio sam povijest u nastajanju.

čula se glazba, romantična i tiha,
i svjetlo u sobi je prigušeno bilo,
no zbog dugog puta ili umora od jučer
nisam obračao pažnju na to
i nastavio do hladnjaka po sok
spazio sam prizor na dugo i široko,
tebe i njega u klinču dubokom.

čudna je poza to bila, kroz um mi prošle mnoge slike
no prvo što mi je došlo na usne bilo je:
"kako si provela vikend?"
u glavi je odgovor slijedio "očito dobro"
sada svaki put kad me ugledaš pocrveniš
iako pitanje je vremena kad bih te ulovio za vrijeme...

praznina što oduzima dah
stojim nasred ničega i svega
obzor se pruža iznad ispod
obuzima sa svih strana
vrti mi se u glavi u nogama
i više ne stojim već sanjam
kako šutiš i progovaraš u isto vrijeme
i zbunjen sam jer ne znam što vidim
što moj um zamišlja
što je stvarnost što idila
što samo bolesna tlapnja
odustajem od svega
jer sve je previše
i prepun sam
sreće
i boli
i patnje
i vode
želim samo da vrtuljak stane i da povratim.