[buco]

Osma galaksija


Živim i radim na planetu sustava koje se nalazi dva puta dalje od najudaljenije zvijezde koju vide vaši najmoderniji optički i radio teleskopi. Moj apartman, broj 7., nalazi se na petnaestom ulazu, devetsto dvadesetog kata, trećeg tornja Osme galaksije. Taj kompleks čini osam visokih tornjeva spojenih tunelima. Desetine tisuća osoba dnevno prođe kroz to naše zdanje. Sjecište je to mnogih putova koji prolaze brojnim galaksijama ovog našeg djelića svemira.
Ime mi je No'h i viši sam službenik osiguranja kompleksa. Radno mjesto su mi, osim ureda, barovi, restorani, tržnice, prolazi, kupališta, apartmani, sletne platforme, čak i brodovi koji su u orbiti iznad našeg planeta. Planet nije velik, tri put je manji od vašeg i nema ni atmosferu ni vodu. Vrela kamena pustinja!

Otkud znam za vaš planet? Najbolje da ispričam što je bilo. ...

Šef mi je dodijelio neobičan slučaj. Gledam u tuđinca, potpuno nepoznata vrsta, i razmišljam što s njim. Uvijek mi utrpavaju takve misteriozne slučajeve. Nitko iz službe nije znao njihov jezik niti kako je uopće tu došao. Ovalna lica, s većom izbočinom koja je počinjala između dva razmaknuta mala tamna oka i spuštala se do iznad uskog otvora. Stajao je uspravno, na dvije noge, i imao par gornjih udova koji su završavali plosnatim proširenjem na čijem su kraju bili tanji pipci, pet njih, s dužom rožnatom navlakom na kraju. Kad bi se glasao onaj otvor bi mijenjao oblik, vjerojatno je to mjesto na koji unosi hranu, i vidjeli bi se žuti zubi, ne baš mali, te širi deblji jezik. Po licu, ispod otvora i na glavi ima duže guste dlake. Isprva je mirno sjedio na stolici i promatrao me. Kao da sam ja predmet neke njegove istrage. Iskreno, volim rješavati takve zagonetke više od običnog kriminala.

Unio je čitavu pomutnju u jednu malu trgovinu biljnim proizvodima. Ne zato što je pokušao da ukrade jestivu biljku već što je nasmrt prepao gospođu koja tamo radi. Primijetivši da se nešto miče iza jedne velike kutije priđe joj, zaviri i vidje tog neobičnog stvora obraslog dlakama te se sruši na tlo od straha. Alarm je signalizirao pokušaj pljačke i službenici osiguranja su se brzo našli tamo. Pokušao im je pobjeći kroz masu no brzo su ga sustigli. Sustav nadzora u trgovini nije ga detektirao. Kako se tu stvorio? Otkud je i zašto je došao? Koja je vrsta? ... Puno pitanja. Bilo je jasno da nije lopov, razbojnik, otmičar i ne pripada nikakvoj bandi.
Stalno je imao potrebu nešto govoriti, ustajati sa stolice i upirati prstom, kroz prozirni zid ureda, u nebo. Ustala sam se i ja i gledala u nebo. Ništa neobično nisam primijetila. Gledao me onim svojim malim očima nešto mi tumačeći upirući prstom u mene pa u sebe. Govor je bio artikuliran i jasno je da se koriste razvijenim jezikom u komunikaciji.



U ured je došao kolega za vizualne komunikacije. Njegova vrsta komunicira tako što oni jedni drugima vide slike koje stvara um. Ništa nije uspio razumjet no vidio je sliku neke niske građevine okružene, vjerojatno, biljkama i nekog planeta. Nedugo potom došli su stručnjaci za komunikacije zvukom i pokušali s njim komunicirat. Ni oni nisu ništa posebno pomogli.
Dala sam mu ono bilje iz trgovine, kupila, da vidim što će s njim. Gutao ga je polu prožvakanog. Riješila sam bar nešto, našla sam s čim se hrani.

Prošlo je par dana a nisam se puno makla u istrazi. Šef je planirao da ga preda znanstvenicima koji se bave proučavanjem stranih živih organizama. Sjedio bi tamo, okružen biljem i nižim oblicima života s udaljenih galaksija, tko zna koliko dugo i tko zna što bi mu sve radili. Morala sam mu nekako pomoći.

Došavši u svoj apartman razmišljala sam što da napravim. Kako bih se ja osjećala da sam na njegovu mjestu. I mi imamo otvor za unos hrane na donjem dijelu okruglog lica iznad kojeg je mala tanka izbočina s dvije rupice sa svake strane i oči nešto veće od njegovih. Jako sitne oštre zube i tanki dugački jezik, na vrhu zašiljen. Stojimo na sličnim udovima i imamo slične gornje ekstremitete koji kod nas završavaju s deset tankih zašiljenih pipaka. Jasno vam je koji je bio moj plan? No što ako imaju neke nama nepoznate moći ili luče tko zna kakve toksine? Možda sam već sad pod utjecajem tog stvora a da toga nisam svjesna. Čim me popustio lagani strah od novog i nepoznatog odluka je bila više nego jasna. Ispričavši to mojim prijateljima bili su iznenađeni no poznavajući mene, ne i previše. Volim tajnovito, neistraženo, novo.

Ujutro rano otišla sam kod šefa u ured i pojasnila mu moju ideju. Nije mogao vjerovati onom što je čuo. Sjedeći uvaljen u udobnu stolicu za širokim ovalnim stolom, tupio mi je kako moramo biti oprezni s tim neobičnim stvorom i... Znao je da neću odustati pa je na kraju nakratko promijenio boju očiju i dozvolio mi da ga odvedem kod sebe uz naglasak da sam odgovorna za njega.
Stalno je imao potrebu zastajati pred trgovinama i gledati u izloge. Nekako smo se dovukli u jedan veliki restoran, najveći u kompleksu, da ručamo. Pogledavao je razna jela no odlučio se za meso bijelog crva i zelenu širokolisnu travu. Nije ni on lud, uzeo je jedno od najskupljih jela. Lijepo me uvalio!

Plaćeni smo dnevno a moja plaća je među nižima u službi. Tek dvije godine radim kao viši službenik. Putem do apartmana svratimo u trgovinu hranom i tamo kupim ono jestivo bilje. Nije skupo pa sam uzela malo više toga. Gotovo sam bankrotirala.

Odvedem ja njega kod sebe u apartman, dam mu sobu te, umorna od hodanja, produžim u sobu za odmor i sjednem u stolicu te počnem gledati omiljeni kanal. Ustanem da si napravim piće kad... Nije danas moj dan - pomislih. Uključim sintetizator a on ne mrda. Probala sam par puta no ništa. Moj novi stanar je s pažnjom gledao što radim dok sam nervozna tipkala po upravljačkoj pločici i od muke lupala po uređaju. Opet ću se uvalit u kredit.

Pođoh da zovnem trgovinu da mi pošalju novi kad se ustade taj čudni stvor. Primakao se uređaju i nešto petljao oko njega. Nije prošlo tren - dva moj je uređaj zasvijetlio. Priđem oprezno a on mi pokaza na neki cilindar sa strane uređaja. Uhvatio ga pipcima i malo odvrnuo. Uređaj prestade raditi. Zavrnuo ga je a on se uključio. Opet je pokazao žute zube i podigao krajeve otvora za hranjenje. Otvorim ja svoj otvor za hranjenje i pokažem mu zube. Valjda bi to trebalo značit da sam zadovoljna. Ustuknuo je i preplašio se. Zanimljivo! Znam kako se obranit.

Došlo je vrijeme hranjenja i napravila sam mu ono bilje. Gledao je, bezvoljno, u mene i pravio neke čudne grimase. Ne sviđa mu se. Vidi ti njega! Pokažem mu sliku bijelog crva a on odmah pokaza zube i... Znate već. Misli da sam ja bogata pa da ga hranim mesom bijelog crva. Pokazah mu rukom na tanjur s biljem i ispustih blaži zvučni udar. Ima da jede bilje! Sebi namažem paštetu od plavonogih skakavaca. Obožavam je.
Nakon hranjenja kratko sam gledala svoj omiljeni kanal i pošla meditirati.

Ujutro sam na posao došla umorna. Slabo sam meditirala, nikako da se koncentriram. Podnesem šefu raport o našem misterioznom gostu i vratim se u ured istraživati tko ga je tu doveo. U trgovini gdje je nađen sustav zaštite nije reagirao jer je, izgleda, stigao u jednoj od kutija koje su taj dan dostavljene trgovini.
Pomislih kako će se stvar brzo počet raspletat kad ono... Dostavljač je firma koja ne dovozi robu izvana već vrši redistribuciju iz velikih skladišta, smještenih u petom tornju, po malim trgovima u kompleksu. Vanjski dobavljači ne moraju biti deklarirani iako najveći broj je. Razlog je više nego jednostavan. Dolaze firme iz mnogih galaksija i tko će znat jesu im valjane deklaracije. Neće to ići tako lako.

Pogledam na sat, bližilo se vrijeme ručka, i odem u trgovinu delikatesama. Pogađate? Digla sam kredit i kupila meso bijelog crva. Trgovac me upitao jel imam spajanje da se tako raskošno jede. Došlo mi je da ga spojim s tlom. Neka šuti i neka ne zabada nos u tuđa posla. Oštro sam ga pogledala i pokazala mu zube. Izvinuo se i dao mi jedan kolut gratis i dodao malu kutiju moje omiljene paštete. Klimnula sam glavom i otišla.
Dođem ja do ulaza mog apartmana a na vratima poruka firme koja daje tuševe u najam. Umalo nisam sjela na tlo. Pisalo je da se odmah javim jer je prekoračena upotreba tuša. Dužna sam im tristo bonova. Imala sam još od prošlog perioda viška i nisam se mogla sjetiti kad sam ja to... Dobro mi je rekao šef da ga prepustim znanstvenicima!
Uđem u svoj, do jučer, apartman a moj se stanar iščuđava kako tuš ne radi. Ispustim tri zvučne bombe za redom. Spustim ja onu hranu i neke sitnice na tlo te mu pokažem poruku. "Jel vidiš što si napravio?" - kažem mu ljuta. Baš on vidi.
Nazovem kompaniju i nekako s njima dogovorim da mi uključe tuš pa ću im to otplatit slijedećim kreditom. Nemogu ići na posao smrdljiva. Mi se moramo svaki dan, minimum, dva put prati. Tako je kod ženki moje vrste.
Stavim one kesice s hranom na stol i počnem ih spremati u hladnjak. Da imam dovoljno bonova kupila bih sintetizator hrane, no neman. Ručali smo. On je jeo meso bijelog crva a ja najjeftiniju paštetu od crvenih ličinki. Onu omiljenu jedem samo jednom dnevno a od sad ću i rjeđe.

Slijedećeg jutra na poslu preslagivala sam u glavi slagalicu o njegovom slučaju i pravila neke kombinacije. Odem do petog tornja.
Došavši u skladište 78, sekcija 55, odjel 3, gdje su bile kutije s onom robom, nikakve deklaracije firme dostavljača nije bilo. Pisalo je – "nepoznat". Roba je dostavljena prije više od dva mjeseca tako da se i osoblje koje radi u skladištu više ne sjeća gotovo ničega. Pažljivo sam pregledavala mjesto gdje su bile kutije. Tražila bilo kakav neobičan trag, znak, zračenje... Bilo što. Osoba koja je došla na preuzimanje robe bila je niska, mršava, vrlo agresivna i rekoše da ta vrsta jako rijetko tu dolazi. Pozvala sam sjedište kontrole dokumentacije službe i uskoro imala sliku te vrste. Pokazala sam je osoblju u skladištu i potvrdili su da je tako izgledao. Zahvalim im se i odem. Moje crne slutnje su se ostvarile.
Bližilo se vrijeme ručka. Projurim trgovinom, kupim par sitnica i požurim u apartman.

Dok se moj sustanar hranio kao najbogatiji stanovnik Osme galaksije ja sam muku mučila kako da financije budu na nuli. Nisam se stigla ni oprat a on poče njušit zrak onom svojoj izraslinom na licu i klimat glavom. Nisam ga razumjela, jel mu to znači da je miris ugodan ili... Izgleda da je su njemu mirisi mojih spolnih žlijezda ugodni.
Odmah sam se odjurila oprat. Tko zna kako bi on to mogao shvatiti. Kažu da je u početku bilo velikih problema na kompleksu oko takvih nesporazuma. Vratila sam se nazad a on me začuđen pogleda. Pokazala sam mu da jede.

Tri sam se dana gubila po uredu i onom skladištu razmišljajući o istrazi, tijeku događaja, razlozima zbog koji se tu našao. Četvrtog dana, od posjete skladištu, nisam odmah otišla u ured već sam htjela obaviti razgovor s osobom iz trgovine. Ispričala mi je priču koju sam čula onaj dan kad su ga tamo našli.
Zavirivala sam po trgovini, iza kutija, polica, zastora, ali ništa neobično nisam zapazila. Raspitivala sam se po susjednim trgovinama jesu li oni štogod neobičnog zapazili. Naslušala sam se brdo gluposti jer svatko ima svoju priču, izmišljotinu, o tom stvoru i razlogu njegova dolaska. Sve sam ja to pažljivo zabilježila da usporedim s prvotnim iskazima.
Vratim se u ured i dam nalog službi za pripremu podataka da mi dostave sve o vrsti koja je dostavila kutije, radnicima tog dijela skladišta i vlasniku trgovine gdje je moj sustanar nađen. Možda nešto korisno uspijem pronaći.

Prošlo je već dva mjeseca od dolaska mog sustanara i početka istrage. Istraga je tapkala u mjestu a moj se sustanar sasvim dobro snašao. Učili smo jedan od drugog riječi, jezik i komunikacija nam je bila svakim danom sve bolja. Naprosto sam upijala nove riječi, izraze a i on je učio jezik moje vrste. Tako da smo kroz narednih mjesec dana već sasvim normalno komunicirali. Udubljena u istraživanje te vrste smela sam s uma istragu. Nije se ni makla od posjeta skladištu.
Naučila sam da se njegov planet zove Zemlja, da je u galaksiji koju oni zovu Mliječni put, da tamo ima biljaka, životinja i gradova većih od ovog kompleksa. Napredna civilizacija - pomislih. Ime mu je Slaven. Zajedno smo tražili po kanalima, za prostor i materiju, gdje bi taj planet mogao biti. Kontaktirala sam prijatelje i potražila u dokumentaciji službe no tako udaljene galaksije označavali su samo brojevima a za taj planet nitko nije čuo.
Upitao me, jednog jutra dok smo jeli, kako to da njega nisam ništa pitala o tome kako je dospio tu. Potpuno me zbunio pitanjem. Nisam imala nijedan valjani odgovor. Pokazala sam mu zube i pogledala u stol. Pribrala sam se i pitala ga zašto mi on sam nije ništa rekao. Laknulo mi je kad je rekao da ne zna kako se tu našao.
Radio je do kasno u nekom istraživačkom centru za biološko i kemijsko naoružanje. Izašao je iz svog laboratorija i ugledao neobičan predmet nedaleko izlaza. Ličio je na fino brušeni kristal u koji su bile umetnute tanke šipke metala. Uzeo ga je u ruku a kristal poče mijenjati boje i to je bilo zadnje čega se sjeća. Probudio se u potpunom mraku.
Malo sam povezala stvari. Dva mjeseca je u kompleksu i netko je zabunom morao otvoriti onu kutiju. Tko zna kome je trebao biti isporučen? Možda nije jedini od svoje vrste koji se ilegalno prodaje u istraživačke svrhe ili tko za što. Malo je čudno da bi netko po roblje išao u toliko udaljene galaksije. Cijena utrošene energije i najma broda, koji može razumno brzo doći do tamo i nazad, višestruko bi premašivala i najbolje plaćeno roblje. Ostaje samo u istraživačke svrhe.
Nakon ručka sam pospremala po apartmanu. Stojim ja i gledam ga a on ni makac. Mjesto da pospremi svoju sobu i pomogne mi on uživa dok se ja mučim. Sigurno misli da je moj apartman samo održavajući, stisneš tipku i sve se samo očistiti i pospremi. Nije valjda da je tako kod njih? Ispustim zvučnu bombu, jaču, i isključim projektor. Sve sam pospremila i sjela da se odmorim a on se otišao tuširati. Kako ta vrsta uopće živi? Na njihovom planetu mora da su brda smeća i smrdljivog ustajalog zraka!
Nisam se ni smjestila kako treba a čujem alarm tuša. Dojurih pred vrata prostorije s tušem, otvorim ih, da vidim što je, a on prčka po kontroli. Tko zna što je uključio? Oni vole prčkat po svemu i istraživat malo previše. Bilo mu je malo neugodno što sam ga vidjela bez odjeće. Počnem stiskat polja po konzoli tuša ali alarm i dalje radi. On se nasmija, stisnu dvije oznake odjednom i... Alarm je prestao pištati a ja ništa nisam vidjela.
Dok sam pokušavala napipati konzolu tuš se sam isključio. Stojim potpuno mokra a roba na meni se zalijepila. Namjerno je to napravio da vidi kako izgleda moje tijelo!
Skinula sam mokru robu sa sebe. Ispitivački je gledao moje a ja njegovo tijelo. Sličniji su nam nego sam mislila. Prva sam ga dodirnula stavivši pipak na njegovo lice i gledala kako će reagirati. Bilo mu je ugodno i zažmirio je. Zapala sam u neku vrst lagane opijenosti čim me dotaknuo. Pod tušem smo bili skoro do večere.
Uredila sam se i napravila večeru. Nakon večere počeli smo gledati u projektor ali... Sile prirode izgleda da su nam iste. Iz meditacije me izbacilo šuškanje na krevetu. Otvorila sam oči i nasmiješila mu se. Taj dan smo saznali više jedno o drugom nego za sve vrijeme od kad je tu.
Na brzinu sam se tuširala te obukla i požurila na posao. Kasnim. Ponovo odem u onu trgovinu no tamo više nije bilo one trgovkinje. Neobično. Rodila se i stanovala tu, u raskošnom stanu tristo dvadesetog kata drugog tornja. Nije bilo nikakvih podatka da je otputovala, umrla, nastradala... Pošla sam do nje.

Nakon podužeg čekanja na vratima se pojavio čuvar, svi raskošni stanovi imaju čuvare, i upita me koga trebam. Pokazala sam mu identifikaciju službe osiguranja i zamolila da mi dovede gospođu. Malo se mislio a onda otišao po nju.
Pozdravila me i pozvala da uđem. Uđoh i upitah je dali se sjeća tko je otvorio kutiju. Zbunilo ju je moje pitanje i na trenutak je samo zurila u mene. Pokušala se izvući da se ne sjeća na što mislim. Onda se kao prisjetila i ponovila mi istu priču. Zahvalila sam joj se i rekla da sam morala, radi istrage, ponovo uzeti iskaz. Bilo mi je jasno da laže i nešto prikriva.
Idući spojnim tunelom prema trećem tornju problijedila sam, ako se to može reći za moju vrstu, i ugurala se u prvi vagon. Čim smo stali izjurila sam i trčala što sam brže mogla do lifta prema svom apartmanu. Bilo mi je jasno zašto nitko nije od mene tražio nastavak istrage i zašto je šef bio neizmjerno zadovoljan mojim izvješćima.
Probijajući se kroz masu užurbanog svijeta razmišljala sam o tome. Možda sam sve umislila no sve ukazuje da je tako. Mi smo naručili otmicu tog čovjeka radi istraživanja!
Nikad nisam čula... Kako ću čut! Takve su operacije sigurno tajne a ja sam nova u službi. Ukrcala sam se u lift a u njemu dvije osobe iz službe. Izgleda da me nisu primijetili. Sreća. I dalje razmišljam u čemu je štos skrivena iza jednog visokog tropolca. Znali su da će mene to zaintrigirat i da ću ja... Zašto baš mene? Zašto ga odmah nisu predali znanstvenicima? Ionako šef o tome odlučuje.
Lift se zaustavlja a ja odgurnem onog visokog i prva izjurim iz lifta. Trčala sam punom snagom da stignem što prije. Ne želim da mu se išta loše dogodi. Odgovorna sam za tog tuđinca. Više i nije tuđinac, bar meni.
Dojurim do apartmana i, naravno, smetem se skroz. Strah vas izbaci iz takta. Nije me bilo strah za mene. Potvrdim šifru i uđem u apartman. Pogledavam po apartmanu, zovem, no nikog nema. Nisam znala što da učinim. Tako je to kad ste naivni i vjerujete da postoji pravda. Šifre svih vrata u kompleksu ima samo naša služba. Bilo je jasno da su ga oni odveli.
Pregledavam liste svih letova zadnjih sat vremena i nađem dva leta prema planetima na kojima postoje istraživački laboratoriji za proučavanje vrsta iz udaljenih galaksija. Kako su znali da sam otišla? Cijelo su me vrijeme pratili. Zato sam u liftu srela onu dvojcu.
Ništa. Prijaviti ću šefu nestanak sutra ujutro, pravit se kao da nisam skužila što to oni izvode i pokušat dobit informacije u kojem od ona dva broda bi mogao biti. Razočarana vlastitim neuspjehom i lakovjernošću ispuštala sam tihe zvukove niskih frekvencija - plakala sam. Ništa me nije bilo volja, ni jesti ni... Čak se nisam ni istuširala. Za koga sam ja to radila? Za otmičare!

Ne smijem nikog u službi ništa pitat, jer tko zna tko radi u tom prljavom poslu. Tko je otvorio onu kutiju u trgovini? Moj šef ili neki moj kolega, kolegica... Izašla sam pred ulaz i pošla prema spojnom prolazu da provjerim gdje su ona dvojca. Stajali su pred petnaestim ulazom i razgovarali. Dok su moje kolege ganjale sitne krijumčare, male bande, lopove, naši su šefovi otimali osobe po tko zna kojim svjetovima.
Vratim se u apartman. Naslonjena na rub stola smješkam sam se ideji, od jutros, da mu nađem posao. "Stalno sam u dugovima radi tebe" - govorila sam mu a on se smijao pokazujući mi zube. Imala sam u planu saznati što više o njima. Zaintrigirao me svijet o kojem je pričao, osobe koje tamo žive, velike vodene površine, gradovi... Puno većih gradova ima na planetima susjedne galaksije kao i planeta s morima. Onaj njegov planet činio mi se posebnim a ne znam zašto.
Otiđoh u prostoriju s tušem. Previše smrdim i moje su žlijezde poludjele a ne samo ja. Tek što sam se počela tuširat začujem zvono na ulaznim vratima. Izgleda da su došli po mene. Tko zna što planiraju samnom? Znaju da znam što rade i... Završit ću spaljena na tlu planeta. Nesretan slučaj!
Stvarno su uporni. Vide da radi tuš a oni ne prekidaju zvonjavu. Na tijelo sam namazala svoj novi miris, lijepo uredila kraću kosu obojanu u više boja, očistila zube, obukla se i izašla u hodnik. Želim da izgledam najbolje što mogu, kad je već tako. U ruci sam držala značku spremna da im je bacim u glavu. Udahnem više zraka kroz rupice na nosu i otvorim ulazna vrata. Nisam se mogla pokrenut od iznenađenja.
Na vratima je stajao Slaven i držao neke ljubičaste biljke zureći u mene i značku u mojoj ruci koja je stajala pred njegovim nosom. Pozdravio me i pružio mi biljke. Probala sam jednu biljku i... Možda ne izgleda ni tako loše. Ustvari užasan okus ima i ne znam koju bi ženku pridobio s takvim poklonom. Samo jednu. Nasmiješila sam se iz pristojnosti.
Ušli smo u sobu za boravak i sjeli za stol. On uze usku posudu koja je stajala na stolu i reče mi da ono bilje stavim u nju. Bilo mi je neugodno kad sam shvatila da se to ne jede već... Neke vrste biljkama ukrašavaju prostor u kojem žive. Ni njemu nije bilo ugodno kad je shvatio da je odabrao krivi poklon. Uskoro smo se smijali sami sebi i nesporazumu.

Sjetim se istrage. Mislite da mene nije zanimalo o čem se zapravo radi? Nisam imala snage da išta više o tome pričam, ni volje. Bar ne taj dan. Serviram njegova omiljena jela, meso bijelog crva i komadiće biljne podloge namazane paštetom od crvenih ličinki a sebi iste podloge namazane paštetom od plavonogih skakavca. Napravim pića te smo najprije jeli. Vratio mi se apetit, a vraćala mi se polako živost i stotine pitanja koja sam imala namjeru pitat. Pitao me, negdje pred kraj jela, jesam li mu našla posao. On mene zeza ili stvarno... Rekoh da neću o tome. "Nisam ali traže osobe za prekrcaj kutija" - odgovorih. Ne znam ni sama zašto sam to rekla. Primijetih da mu je bilo neugodno.
Opet sam počela razmišljat. Zašto bi njemu bilo neugodno ako... Nije moguće da je sam sebe oteo? U cijeloj toj priči ja sam jedina koja nije imala pojma o čem se radi. Mislila sam da pomažem osobi u nevolji, jadnom stvoru koji je slučajno zalutao ili bio otet od nepoznate bande. Potrošila sam onoliko bonova, zadužila se i da... Otkrila kako sam jedino ja u tu glupača. Svi su me prešli: služba, šef i taj što sjedi tu za mojim stolom u mom apartmanu. Ništa tu nije bilo misterij od samog početka!
Kao slučajno je ona u trgovini njega našla, kao slučajno sam dobila slučaj baš ja i povjerovala. Naslonila sam se u stolicu i gledala omiljeni kanal ispuštajući zvukove... Baš te! Lakovjerna sam.

Pitao me zašto ga nijednom nisam odvela u nikakav bar. Zbunio me. Njemu je do barova sad kad je meni teško i kad nemam bonova za život a kamoli za trošenje na egzotična pića. Ustao se sa stolice i otišao u hodnik te donio moju plavu kratku jaknu s žutim okovratnikom. Stajao je predamnom i mahao tom jaknom. Nije teško pogodit; završili smo u jednom od brojnih malih barova.
Pili smo pića i razgovarali prelazeći s teme na temu. On je pitao, ja sam odgovarala a nakon ne znam više kojeg pića samo sam se smijala. Podnosi piće bolje od mene.
Već je bila kasna noć kad smo se dovukli do lifta držeći jedan drugog da ne padnemo. Ubrzo smo bili na katu al ne devetsto dvadesetom, deset više. Jedva sam stajala na nogama, smrdjela sam... Užas!
Svako toliko smo zastajali idući prolazom prema apartmanu. Stigavši pred vrata shvatimo da smo malo pogriješili. Spustimo se na pravi kat, zastanemo par metra od ulaza mog apartmana i... Tek smo ujutro ušli unutra. Sjela sam na tlo kraj ulaza tuša i pala u duboku meditaciju. Dugo sam bila u tom stanju.

Otvorih oči i pogledah oko sebe. Uključim provjeru bonusa i umalo se srušim mrtva. Godinu dana ću morati radit da vratim to što smo sinoć popili. Istuširam se, uredim i dođem u sobu za odmor a tamo na stolici spava Slaven. Probudim ga i on ode da se uredi. Primijetim da mi nema jakne. Našla sam je pred ulazom u prolaz. Sjednem za stol i uzmem paštetu. Na posao sam zakasnila, iako nisam ni planirala ići. Sjetim se da mi je dužan odgovore. Došao je za stol i jeli smo skupa onu bljutavu paštetu. Znao je koje odgovore čekam. Greškom je završio tu kod nas. To je jedino u što je siguran. Dodao je da sam prva od moje vrste koja zna njegov jezik. Ipak je znao što je onaj kristal!

Na vratima se začu zvono. Otvorih vrata a ono dva službenika službe stoje i gledaju me. On dođe, oprosti se od mene i ode s njima. Super! Ne znam ništa, nemam bonova, propala sam i još je sve bila greška. Nitko kriv, ja bez ičega i još ni ne znam gdje su ga odveli ni zašto.
Nazvala sam šefa. Nisam ni zinula a on će meni – "znam što te muči". Pokrili su mi troškove i saznah da do kraja večeri treba da se ukrca na brod koji otvara rutu prema njihovoj galaksiji. Možda jednom, ako skupim toliko bonova, svratim do njega i vidim taj njihov planet. Do tad me čekaju neobični slučajevi, istrage koje nitko ne voli i tko zna kakva kutija koja čeka da bude slučajno otvorena.

------------------------------------- Kraj priče --------------------------------------------------

[buco]

Ubojstvo u nepoznatoj dimenziji



Na pijesku, usred velike pustinje, leži unakaženo tijelo mlade žene. Našli su ga čuvari nedaleko ljetovališta s velikim vodenim bazenima. U sezonama kiša, koje traju veoma kratko, to mjesto je, kao i čitav planet, potpuno pusto. Obilazeći mjesto gdje je pronađena nesretna žena inspektor i njegova pomoćnica pažljivo su bilježili sve detalje. Tijelo je bilo zakopano u pijesku, kako su govorili čuvari, i tek s dolaskom prvih snažnijih vjetrova, koji pomiču nanose pijeska, primijetili su šaku a dva dana iza toga već su se vidjela leđa, dio odrezane glave, odsječena stopala i tad su javili policiji za leš.



Mlada pomoćnica, gospojica Paulina Sent, zvana Poli, pažljivo je pregledavala truplo uzimajući uzorke tkiva za analizu. Iako je prizor grozan, ženi pred čijim tijelom stoji odrezane su obje šake a potom joj je razrezan stomak, njoj to nije izazivalo mučninu i gađenje. Okreće odrezanu glavu da vidi lice. Dva hladna oka gledaju u nju. Umalo da vrisne, no samo okrenu glavu i proguta slinu. Duboko udahe i nastavi pregledavati. Usta razjapljena, jezika nema. Iščupan. Slike glave je pohranila u malo računalo pored sebe. Spušta žrtvinu glavu na pijesak i gleda dalje. Neka zvijer ili nešto slično mora da joj je počupala te požderala crijeva i unutrašnje organe, kaza ona inspektoru pregledavajući tijelo. Pošto tu nema zvijeri inspektor je zaključio da je to najvjerojatnije napravila životinja koju je sa sobom vodio ubojica. Nastavio je ispitivanje dvojice čuvara i njihovog vođe.

Pregledava noge a po potkoljenicama brojni kratki ožiljci od oštrog predmeta, noža vjerojatno. No oni mora da su nešto stariji. Izgleda da toj jadnici ni život nije bio lak, zaključi ona. Počeo je puhati jak vjetar tjerajući tamne olujne oblake prema njima. U pratnji vođe čuvara i njegove žene vratili su se u kuću.



Inspektor, stariji gospodin koji bi uskoro trebao u mirovinu, ima iza sebe već dosta riješenih ubojstava no ovo je prvo na tom planetu. Sjedio je zamišljen za stolom dok je služavka postavljala pribor za jelo. Poli je primijetila kako ona svako-toliko pogledava prema velikom prozoru postavljajući stol. Neprimjetno se privuče prozoru i proviri van. Iza zavjese od gustih kišnih kapi stajala je neka osoba udaljena pedesetak metara, nije joj mogla prepoznati lice. Do nje je, čini se, nešto bilo. Nekakva veća torba ili netko sjedi. Primijeti je služavka, dođe do prozora, osmjehnu joj se i spusti debele tamne zastore. Uskoro će nevrijeme stići, objasni ona gospojici Poli. Čim se odmakla Poli je malo razmaknula zastor no više nikoga nije bilo. Hm, neobično. Nije u pijesak potonula.



Služavka ode u kuhinju a ona ispriča inspektoru što je vidjela. Naravno, on nije ništa primijetio. Počeo joj je pričati nešto što su njegovi stariji kolege pričale njemu dok je bio mlađi inspektor, kao ona sad. Za vrijeme istraga tih stravičnih zločina događala su se neobična viđenja, čuli čudni zvukovi, kao da je netko htio da omete istragu. S velikom je pažnjom slušala šefovu priču. Čim je došla služavka s jelom prekinuo je pričati. Posluži ih i stade malo sa strane. Gospojica Poli je zamoli da ih nakratko ostavi same. Služavka pogleda u inspektora i kad je on klimnuo glavom otišla je. Zanimalo ju je što je bilo dalje. Inspektor duboko uzdahnu i nastavi.

- Svaki pokušaj da se riješe ta veoma okrutna i neobična ubojstva završavao bi - na trenutak je ušutio, pogledao oko sebe te nastavio - smrću istražitelja.

Zanijemila je a onda se počela na silu smješkati. Inspektor je ostao potpuno ozbiljan.

- Zar baš sviju? – upita ga Poli.

Potvrdno je klimnuo glavom te počeo jesti.



Ustala se i pošla do toaleta. U hodniku, pored prozora, stoji služavka i gleda prema vani. Nije primijetila Poli koja se prišulja i... Ista ona prilika kao i ranije!

Izašavši iz toaleta umalo je nije presjeklo, služavka stoji pored vrata. Ta smeđokosa, kratko podšišana mlada žena, nižeg rasta, izrazito lijepog lica i skladnog tijela, obučena u kratku šarenu haljinu, gleda pravo u nju. Nešto je mjerka i smijulji joj se. Gospojica Poli joj klimnu glavom te požuri nazad do stola da završi jelo. Čeka je puno posla, analiza uzoraka tkiva i brisova. Nikako joj iz glave nije izlazila inspektorova priča.



Radeći analize često joj je padalo napamet da posao ne napravi kako treba, da kaže kako su tkiva u lošem stanju i tako dođe netko drugi umjesto nje i njenog šefa. Stalno je osluškivala tko ide a svaki je šušanj u njoj izazivao tjeskobu i nikako nije mogla zaspati. Duboko u noć nastavila je s analizama brisova i dijelova tkiva.

Analiza brisova je utvrdila da je neposredno prije ubojstva žrtva imala spolni odnos i to s više njih, vjerojatno ubojicama. Pokušala im se oduprijeti, bar po tragovima uzetih s odrezanih šaka. Pitala se kako baš nitko nije ništa vidio ni čuo.

Glavom su joj se vrtjele moguće slike zadnjih trenutaka žrtvina života. Strašno! - pomisli. Zvuk koje stvaraju guste kišne kapi udarajući u prozore i huk vjetra jako ju je plašio. Nevrijeme se pojačavalo a sa njime i njen strah. Imala je osjećaj da se netko šetka hodnikom no nije izlazila da provjeri. Jasno čuje korake, sve su bliži a njihov eho izaziva nemir. Osjetila je potrebu da s nekim popriča, da je u nečijoj blizini. Strah je sve veći.



Izbezumljena djevojka leži gola na krevetu a ubojica joj prilazi velikim mesarskim nožem. Smije joj se a ona plače, moli, pokušavajući se oteti iz stiska dvojice njegovih pomagača. Zadovoljivši svoju pohotu, ustade se i odsiječe joj jedno pa drugo stopalo. Krv curi po krevetu i podu. Odsijeca joj bradavice dojki polako povlačeći oštricu noža. Uplakana Poli stišće noge i hvata se za dojke gledajući u stopala. Pokušava ne misliti ništa no slike idu dalje, vrte se kao kakav film. Na nogama joj zarezuje kožu govoreći joj - "I nas trojica". Kurvama u tom ljetovalištu zarezuju kožu nakon svake mušterije. Odsjekao joj je desnu pa lijevu šaku. Sve je krvavo. Na tlu nedaleko kreveta ugleda tamnu fleku kraj koje sjedi veliko bijelo pseto i reži na nju. Čeka znak gospodara da joj poždere utrobu. Djevojka pogleda u nju. Vrisnula je. To je ona, Paulina Sent! Pseto nabi njušku u njenu rasporenu utrobu i razvlači joj crijeva, ždere jetru, proždire srce... Pokušala je doći do vrata, pobjeći. Ali gdje? Noge je ne slušaju. Nema stopala, nema šaka, utrobe nema!



Piskavi zvučni signal uređaja za analizu odagnao je ružne misli. Nestade pas i one ružne scene. Fleke na podu nema. Odahnula je sjedeći stisnuta, s rukama preko očiju, u kutu sobe. Samo još vjetar zloslutno huči i čuje se udaranje velikih kišnih kapi o prozore. Polako se ustala, tresući se od straha, isključila uređaj te sjela u stolicu. Popila je čašu vode i tiho plakala gledajući u stol. Ona je dobra i poštena djevojka. Da je bar netko stisne uz sebe i pogladi je strah bi nestao. No nema nikoga. A da odem do inspektora i zamolim ga da me pusti da sjedim u njegovoj sobi samo da ne budem sama? Tko zna što bi o meni pomislio? San joj poče sklapati oči. Zora, dan se rađa a ona, raskopčane košulje, glave spuštene na stol, ruku obješenih preko ruba stolice, sjedi i spava.



Zaškripaše vrata u hodniku. Gotovo je pala sa stolice od straha. Pred očima joj ponovo stoji unakaženo tijelo nesretne mlade žene. Pokrila se rukama po glavi i tiho plakala. Otvaraju se vrata njene sobe. Čuje korake. Jedan, drugi, treći... Netko stoji kraj nje.

- Dobro jutro! - nazva joj služavka.

Prepoznavši njen glas na brzinu obrisa suze i podiže glavu. Osjećala se neugodno. Vidjela ju je uplakanu i vjerojatno zna da se nasmrt prepala kad je čula šum koraka.

- Rekao mi je da vas probudim ranije. ... Danas će opet biti jakog nevremena - reče i ode.

Jedva je stajala na nogama od umora.

Kad ju je inspektor vidio nasmijao se. Tko zna što je on pomislio? - pitala se Poli. Valjda mu nije služavka rekla što je bilo? Ona je sigurno sve čula. Stalno se mota po hodniku i svim prostorijama. Šum njenih koraka tako strašno zvuči izmiješan s hukom vjetra. Srećom pa inspektor nije čuo onaj vrisak i došao u sobu. Izgubila bi službu da ju je našao onako uplašenu i jadnu. Možda taj posao i nije za nju.



Primijetila je da je ona služavka stalno drži na oku. Svako - toliko čuje kako se šulja hodnikom. Ispričala je inspektoru kako joj ta služavka djeluje nejasno. Sve je nešto zaobilazila oko biti. Osmjehnuo se.

- Ne mislite valjda, moja mlada kolegice, da je ta nježna žena ubojica?

- Paa, nas su učili ...

- Znam što su vas učili! Vi vjerujete onim mojim pričama?! Meni su bile smiješne.

Opustila se. Znala je da se inspektor pokušao našaliti. Kad bi on znao koliko je to straha u njoj izazvalo. Uzdahnu i nastavi jesti. Ali zašto joj ne vjeruje da je ona žena malo neobična, stalno gleda van i mora da šalje, onom liku iza kišne zavjese, poruke o njima.

Uspjela je napraviti jednu snimku novim aparatom koji je dobila pred odlazak od šefa odjela. Nije joj jasno zašto, no neke kolege su joj savjetovale da izbjegne tu istragu. Možda su nešto načuli i... Ljubomorni su, to je to! Ustali su se od stola i pošli na zadatak.



U pijesku su uspjeli pronaći dijelove crijeva. Nakon temeljitijeg pregleda okoline trupla kojeg je obavila, a nadgledao njen šef, utvrđeno je da je žrtva ubijena gotovo na samom početku kišne sezone. Čudilo ju je da nitko nije primijetio njen nestanak toliko dugo. Nevrijeme je došlo puno ranije nego su očekivali te su se morali vratiti u kuću. Morati će neplanirano produžiti istragu za još par dana što joj se baš i nije svidjelo.



Nakon ručka otišla je u svoju sobu. Obavljena dopunska analiza tkiva, koju je to popodne uradila, pokazala je da je ta djevojka kraće vrijeme radila u odjelu kriminalističke policije. Sjela je na krevet zamišljena, više prestrašena otkrićem.

Temeljitije je počela pregledavati baze podataka da vidi na kom slučaju je nesretna djevojka radila i tad je izgubila vezu s bazom podataka. Izvukla se iz sobe i pošla prema mjestu u kući gdje se nalazi priključak na sustav za komunikacije. Kleknula je i otvorila poklopac. Pred ulaznim vratima, tražeći koji od priključaka je njihov, začu korake. Naglo se okrene kad na vratima, u društvu služavke, stoji njen šef.

- Ne morate se mučiti, pokušao sam i ja ali ništa - reče joj šef.

- Nisam znala. - Ustade se, pozdravi služavku i njega te se vrati u sobu.

Stalno ju prati a ne zna zašto. Uvijek je negdje u njenoj blizini. Neobična je ta služavka.

Legla je umorna na krevet od sinoćnjeg nespavanja. Doslovno se bacila na njega.



Večer je. Bjesni olujno nevrijeme. Nebo paraju munje. Jest da njihov zvuk izaziva nelagodu no to je prilika, tako je mislila, da neopaženo izađe iz sobe i izvidi stvar. Sigurna da je ona služavka neće čuti otvori prozor i izađe u onu oluju. Jedva se vidi prst pred nosom koliko jako pada kiša. Polako se kreće idući uza zid kuće. Mokra je do gole kože a nije nego izašla. Voda joj se cijedi niz kosu, lice, vrat i u potocima se slijeva niz grudi, stomak u nogavice širokih hlača koje su se zalijepile za kožu. Pliva u laganim krpenim cipelama koje je obula na noge. Od huka vjetra i šuma velikih kišnih kapi ne čuje ništa, no čini joj se kao da iza spuštenog tamnog zastora dnevnog boravka vidi sjene više osoba. Zabljesnu munja osvijetlivši okolinu. Vidi sjene pet-šest osoba. Opet ne vidi prst pred nosom. Okolinom se prolomi zvuk koji izaziva strahopoštovanje.

Čuje plač, sve je jači. Glas one djevojke! Ne smije na to misliti. Za leđima kao da čuje korake. Tapkanje u vodi. Stisnula se uza zid kuće, uvukla ruku u džep i izvadila pištolj. Zaustavila je disanje i osluškuje. U odsjaju bljeska munje, metar iza nje, stoji neka osoba. Uperi pištolj u nju i... Njihova služavka. Što će ona tu? Dođe do nje ne ispuštajući pištolj iz ruke.

- Kamo ćete po tom nevremenu?! - šapnu joj začuđena služavka i uhvati je za ruku.

- Vi me stalno pratite. Tko ste vi? - upita je Poli i dalje držeći pištolj uperen u nju.

Služavka, čija se kratka haljina zalijepila za tijelo a s vrha nosa i brade joj lijeva voda, vrti glavom držeći je za ruku i vodi je do prozora.



Kiša sve jače pljušti, vjetar sve jače puše a bljeskovi munja sve su češći. Slike od sinoć ponovo se počeše vrtjeti u mislima. Služavka je stisnu uz sebe i pogladi po kosi. Malo se smirila gledajući u one sjene. Čuje kako se smiju, jako se smiju. Tu nebi smio biti nitko, samo ona, šef i služavka a njih dvije su vani. Služavka joj da znak da šuti i malo odmaknu tamne debele zastore, stakla nema. Poli proviri unutra a ono inspektor sjedi i s nekim osobama nešto razgovara, smiju se nečemu gledajući u stol. Nešto je na tom stolu a ona ne vidi što. Služavka je pažljivo promatra, svaki njen pokret, trzaj tijela, držeći ruku na njenim leđima, mokroj majici. Poli se podiže na sam vrh prstiju, nemože bolje, ali i dalje ne vidi ono u što gledaju inspektor i četiri gosta. Od jakog šuma kojeg stvaraju kapi kiše uopće ne čuje što pričaju. Opet zabljesnu munja osvijetlivši okolinu a dio te svijetlosti pade na stol. Skamenila se. Na stolu je njena slika!



Problijedila je i sjela na mokar beton u vodu. Poče plakati. Njen šef prodaje svoje... Zato je on, kako je čula, insistirao da mu baš ona bude pomoćnica. Poli je na akademiji važila za jednu od najljepših cura. Visoka, elegantna, duže crne kose, lijepih nogu, lica, osmijeha. Ponadala se da će joj to pomoći da malo lakše prođe na putu do uspjeha u karijeri, no ovo nije očekivala. Rekao joj je prije polaska da se lijepo obuče, uredi, jer na poslu uvijek moraju izgledati nabolje što mogu. Nezgodno! Miješala je smijeh i plač. Završiti ću silovana, unakažena, zaklana i zakopana u pustinji.



Služavka, koja ju nije ispuštala iz vida, uze je za ruku a ona se podiže s tla. Gladila je kosu uplakanoj i prestrašenoj gospojici Poli. Prstima joj je milovala leđa, vrat stiščući je uz sebe. Prazni se strah a njegovo mjesto ispunjava nagon. Osjetivši ruku na grudima obuhvatila je služavku oko struka i počela je ljubiti. Možda mi ona može pomoći da se spasim. Sigurno. Što je više ljubi strah je sve manji a želja da nastavi veća. Sve jače je stišće uz sebe kao da želi da im se tijela spoje u jedno.

Najvažnije je da više nema straha, sigurna je u njenom zagrljaju. Kiša je sve jača, nevrijeme bjesni a one, skrivene gustim kapima kiše, utapaju strasti jedna u drugoj. Nikad se nije tako ugodno osjećala kao tad sa tom služavkom. Ubrzo su bile u njenoj sobi, ušle kroz otvoreni prozor.

Leži na krevetu, mokra, roba razbacana uokolo. Drijema joj se, samo što nije zaspala a služavka ne izlazi iz toaleta. Okrenula se na drugu stranu i glavu zabila u jastuk.



Otvaraju se vrata sobe. Na vratima jedan bogati gospodin a iza njega dvojica gostiju. Od šoka se nije mogla pomaknuti. Otvaraju se vrata toaleta, izlazi služavka i vodi velikog bijelog psa. Psina reži gledajući u nju a služavka smiruje to bijesno pseto gladeći ga po glavi. Pusti psa, on sjede pored kreveta a ona, prije nego je otišla, pruži jednom od dvojice gostiju veliki mesarski nož. Kako zabljesnu munja tako se zasjaji oštrica noža.

Pokušala je sići s kreveta al ono pseto je umalo zgrabi za vrat. Moli ih da je puste, ostave. Nikad više tu neće doći istraživati zločine. Pogriješila je! Zna da nije smjela ali nije bila njena ideja. Ona dvojca je uhvatiše za ruke a bogati gospodin skinu odjeću sa sebe.

- Ti si ta lažljiva kurva Poli? - smješkajući se reče taj gospodin i raširi joj noge.

Plače Poli, ali tko može čuti njen glas? Svi zvukovi, i oni najjači, nestaju upijeni u pijesak, u guste kišne kapi i huk vjetra. Stenjanje i plač se ne čuju.

- Nikad više neću doći tu! Molim vas nemojte me ubiti!! - viče plačući.

Ništa nije osjetila ni vidjela od suza i straha. Neka uzmu što god hoće, uživaju u njoj koliko hoće, samo neka je ostave da živi. Neće se opirati ničemu, raditi će sve što požele.

Mijenjali su se uživajući u njenom tijelu a u njoj je rasla nada da će je poštedjeti. Ponovo pogleda u lice onog gospodina i ostade širom otvorenih usta. Njen šef! Sigurno će je ubiti. On je taj koji prodaje i uzima. Tko plaća? Služavka! Kriva je za smrt tko zna kolikih djevojaka. On je samo izvršilac zločinačkog čina. Koliko li je samo mladih zgodnih djevojaka, njenih kolegica, doveo tu, silovao i ubio? Plače Poli, sve glasnije no nikoga nema da joj pomogne.



Vratio se neki inat, nagon za životom. Otimala se a oni sve jače stišću njene šake. Uspjela je šefa zgrabiti zubima za usnu i otkinuti komad mesa. Derao se i počeo je šamarati. Udarila ga je koljenom u stomak pa u grudi. Sve manje je osjećala strah a sve više snagu volje da preživi. Izvila se i nogom udarila u glavu jednog od one dvojice koji ju je pokušao uhvatiti za vrat. Zateturao se i pao na pod. Ona psina, misleći da je ona, zgrabila ga je za rame. Osjetila je kako joj nož reže kožu na nogama. Baci se s kreveta i nekako dođe do svog pištolja u hlačama na tlu. Ono pseto podiže glavu i krenu prema njoj. Dva hitca iz pištolja smirila su zvijer.



Držala je na nišanu svoga šefa koji joj poče govoriti da ih nije razumjela, sve je to samo šala a ona to shvaća preozbiljno. Ubila ga je pucajući mu u glavu. Krv zacrveni pod a dijelovi mozga poprskaše krevet. Jedan zločinac manje!

Pođe da nađe onu služavku. Na vratima stoji ta kučka i drži pištolj uperen u nju. Priđoše joj ona dvojica, uzeše joj oružje i baciše je na krevet držeći je za ruke. Pokušava se oteti a oni je udaraju šakama po licu. Služavka uze onaj veliki nož i odreza joj stopalo. Dere se od bolova a ova se smije te snažnim zamahom odreza i drugo stopalo. Sve se crveni od krvi koja šprica po njoj i po krevetu. Raspori joj utrobu a ono pseto se ustade i poče joj čupati crijeva. Zvijer joj ždere jetru a služavka joj odsijeca bradavice dojki. Ljubi je. Jezik joj zubima čupa. Ne osjeća bol. Odmakla se i nešto joj šapuće. Oštrica noža ide prema vratu. Nema tijela! Umrla je.

- Gospojice Poli! Gospojice Poli!! - vikala je služavka stojeći pored kreveta.

Trese je držeći je za ramena. Okupana znojem Poli zuri u služavku.

- Gdje vam je nož? - prestravljena Poli će njoj.

- Jeli vam dobro? - upita je i pogladi po kosi.

- Ubijena sam u nepoznatoj dimenziji postojanja! - i poče plakati. - Nema me više!

Sjede do nje na krevet, čvrsto je zagrli i poljubi. Poli se stisnula uz nju osjećajući se sigurna. Ubrzo se smirila. Bojažljivo je pogledavala po sobi, pa u služavku. Gleda u svoje tijelo, šake, stopala, dojke... Pipa vrat. Osmjehnula se. Služavka je odvede do toaleta te je pričeka sjedeći za stolom i gledajući u opremu koju je Poli koristila za analize.

Dugo se tuširala pokušavajući vodom isprati strah. Okretala se oko sebe, zatvarala slavinu tuša i osluškivala. Hoće li čuti režanje one psine? Živa sam! ... Možda je ovo san a ono ... Hm.



Služavka čeka a ova ne izlazi. Ništa, otvori vrata i uđe. Uplakana Poli je gleda a ova stane pod tuš obučena u kratku haljinu. Sigurna je da je to čekala. Uključila je tuš i gleda kako se slijeva voda niz tijelo mlade inspektorice a njoj se haljina lijepi za tijelo. Nasmiješi se. Sjede na dnu tuš kabine, voda po njima lijeva, a Poli se naslonila na nju pričajući joj kako će pustiti taj posao, odlučila je i ništa je neće od toga odvratiti. Izvinula se toj mladoj ženi, nježne građe tijela, za sve one sumnje koje je imala naspram nje. Izašle su u sobu. Pričala joj je, oblačeći se, kako je mislila da je ona špijun koji radi za ubojice. Žena se nasmija, ona je obična služavka i ništa drugo. Nije izdržala da je ne pita u koga je gledala skrivenog iza zavjese satkane od kišnih kapi. Bio je ono njen brat.

- A što je bilo ono pored njegovih nogu? Pas sigurno! - reče Poli.

- Moj muž. Ljubomoran je malo pa... Sigurno imaš muža?

Poli zavrti glavom. Možda bi joj bilo pametnije da je napravila kao i ova služavka, ali kad ona voli to što radi. No čini se da će morati odustati. Udat će se i... Što? Zamisli se gledajući u ženu do sebe. Mlada je, pametna je i očito da nema straha u njoj a i kod pregleda trupla bila je uz Poli, metar dalje, gledajući što radi.

- Nagovoriti ću šefa da ti da preporuku za akademiju - reče joj Poli.

- Misliš da bi me primili? - upita je zbunjena služavka.

- Bit ćeš kod mene dok se ne snađeš za neki bolji smještaj. Riješeno?

Osmjehnula se umjesto odgovora i izašla iz sobe sjetivši se prošle noći.



Paulina Sent, mlađi inspektor kriminalističke policije, uredila se, obukla svoju novu haljinu, uzela dokumentaciju sa stola i otišla u blagovaonicu. Šef je već sjedio tamo i razgovarao s nekim osobama. Prišla je stolu te pozdravila šefa i prisutne. Dade mu rezultate analize i svoje mišljenje o slučaju, što se dogodilo i kako dalje. Stari inspektor uze dokumente, pogleda u one osobe i podijeli im njene rezultate.

Služavka priđe stolu da ih upita što žele popiti i pojesti a šef joj da znak da ode. Sad je trenutak - pomisli Poli i ustade se od stola. Zaustavi služavku i okrenu se prema šefu. Rekla mu je što ona misli o toj mladoj ženi i kako bi bilo dobro da joj da preporuku za akademiju. Malo se mislio, iznenađen nastupom svoje kolegice, no pristao je. Zasjajiše se oči toj mladoj ženi ali i Poli. Znala je da će je šef razumjeti.



Požuri u sobu po još neke dokumente. Umalo da zaboravi one o tome kako je ono leš osobe koja je nekad radila kod njih. Pošto vrata nije zatvorila za sobom, kad su zalupila mislila je da je to od propuha. Okrete se a ono služavkin muž. Pokušao joj je pojasniti da zaborave sve i odu s planeta. Podsjetio ju je na to kako su neki istražitelji jadno završili.

U sobu je ušao njen šef, držeći pištolj u ruci, a služavka za njim. Gleda u vođu pa u Poli. Ubrzo je stajala pored šefa a vođa čuvara vezan sjedi na stolici. Dok su šef i njegova pomoćnica nešto razgovarali služavka pogleda u njega i osmijehnu se. Šef zavrti glavom, njegov propust je mogao mladu kolegicu stajati života.

- Kako ste znali? - upita Poli šefa.

- Ja sam rekla vašem šefu ugledavši sjenu na prozoru - reče služavka koja im je prišla.

- Vi uopće niste njegova žena? - upita je malda inspektorica.

- Nijedna nije bila. Mi smo pokloni za čuvare.

Spustila je tanke čarape koje su išle do koljena. Istina je ono da im zarezuju kožu.

Šef je gledao u potkoljenice te mlade žene koja je sjedila na krevetu. Imala je jedan rez više nego je prijavila novaca. Pojasnila je Poli i njenom šefu u čemu je tajna tih ožiljaka. Kazna je jasna i strašna. Tko zna koliko takvih trupala skriva ta ogromna pustinja pred njima? Šef je čestitao kolegici; prošla je svoj prvi pravi ispit.



Služavka je pričekala da on ode a čim je otišao ona će: - Ono vani nisi sanjala.

Na trenutak je nastao tajac. Mokra do gole kože, nikad se nije tako ugodno osjećala.

- Vrijedi li još ono za stanovanje? - upita je služavka.

Nasmija se i klimnu glavom. Vjerojatno se šali za ono vani. Pa da, mora da sam pričala u snu. Kako zna što sam pričala?... Nisam valjda spavala s njom. Uzdahnu.

- Čim smo ušle kod tebe ja sam otišla u toalet i kad sam se vratila ti spavaš. Lijepo mi te bilo gledati sve dok se tvoj san nije pretvorio u moru. Mlatila si rukama oko sebe, vikala, zvala nekog, plakala... Zbog tebe nisam cijelu noć spavala.

- Nadam se da nećeš ono krivo razumjeti, bila sam u nekom neobičnom stanju.

Služavka klimnu glavom, razumije ona te stvari. I nju je strah nagnao da se onako ponaša. Ne mogu se oteti dojmu da... Nije više važno. Nagon se nemože stvoriti ni iz čega, on se nemože folirati. Zahvali se Poli što ju je spasila i usmjerila u život o kojem nije nikad ni razmišljala. Mora da je uzbudljivo hvatati kriminalce.



Šef je, nakon nešto više od godinu dana, otišao u mirovinu a Paulina Sent je postala inspektor i vrijedno radila za uspjeh u karijeri. Služavka je kod nje bila na stanu nešto manje od tri mjeseca. Dobila je stipendiju države i odselila se. Nisu ostale u kontaktu.

Sjedi u svom uredu i čeka promaknuće. Došao je šef odjela kriminalističke policije i uručio joj značku starijeg inspektora. Postala je najmlađa osoba koja je ikad dobila tu značku. Osim novih dužnosti, koje je znala da će dobiti, dobila je i mladi kadar na praksu. Mlađeg inspektora, pripravnika. U prostoriju uđe Melisa Kon, kratko ošišana djevojka smeđe kose, nježne građe tijela.

- Najbolja je u klasi! - naglasi to šef odjela.

Zna ona dobro da je najbolja. Osmjehnu se Melisi i zahvali šefu. Nemoguće ju je izbjeći.



Zamišljena gleda u tu zanimljivu i lijepu mladu ženu te je nakon dubokog uzdaha upita:

- Zašto si me slagala da imaš brata? ... Iskreno!

- Bio me strah da me prisluškuje. Ne znate vi... Nije važno.

- Izvini što te mučim. Tko je javio policiji? On sigurno nije.

Zar baš sad, kad smo obje zaslužile da proslavimo svoje uspjehe, moramo opet o onome strašnom događaju. Muka mi je.

- Ti Melisa. Ti si prijavila. Onaj leš je bilo tijelo tvoje polusestre?

Njena četiri godine starija polusestra bila je ubačena od policije nebi li se otkrile ubojice i naručioci mnogih zločina. Melisa je zaista bila poklon i istina je ono da je trebala biti likvidirana na onako okrutan način. Jedini joj je spas bio da dođe do zamjene a jedini izlaz da izvuče živu glavu da prijavi ubojstvo i prevari inspektore te se pokuša izvući s planeta uz njihovu pomoć. Melisa je zaista inteligentna osoba i napravila je zanimljiv plan koji umalo da uspije. Na neki način je i uspio. Izvukla se živa.



Pošto pravda ne trpi izuzetke, bar ne Paulini Sent, nije mogla zatvoriti oči nad onolikim zločinom iako joj je jasno da nekog izbora ova nije ni imala, ubiti ili biti ubijen.

- Kako ste skužili što je bilo? - upita je te pogleda prema izlazu ureda.

- Neke se stvari nisu baš poklapale u logici da je vođa čuvara ubojica - s nelagodom na licu gledala je kako policajci, koji su stajali pred ulazom, ulaze i prilaze Melisi. Šteta, zaista je dala sve od sebe da bude najbolja na akademiji, bila bi odličan policajac. Melisa je šutke sjela na stolicu, policajci su joj vezali ruke i pogledali u Poli. Prelistavajući staru dokumentaciju, svako malo bi se osmjehnula. Kako si je naivno dozvolila da je prevari. No i njenog šefa je prevarila.



Melisa joj ispriča kako je bilo. Iznenadila se kad je vidjela da je žena vođe čuvara njena polusestra. Uspjela je saznati od čuvara, preko njene polusestre, jer oni to ne pričaju nikome, da ubojice koje budu došle zapravo ne poznaju osobu koju treba likvidirati. Stvar je više nego jednostavna, samo žena poklon ima one ožiljke po potkoljenicama. Poli je shvatila što je bilo. Njihovoj agentici su noge također bile "izrezbarene". To je primijetila i Melisa koja je tad smislila plan. Kako je prešla vođu čuvara? Primjetivši kako je promatra, kad je dovedena, bilo joj je jasno da će tog muškarca lako smotati. Pošto je želio da živi s mladom i lijepom Melisom uspjela ga je nagovoriti da joj pomogne a za uzvrat će ona biti zauvjek njegova. Odveo je ubojice do svoje žene i vratio joj se u zagrljaj. Naravno, nije mu rekla za drugi dio plana a i uopće je nije zanimao. Nije njen tip. Poli nikako nije bilo jasno zašto vođa čuvara nije bar na sudu rekao što je točno bilo. Zaljubljen je u Melisu pa... Nešto tu ne štima. Sjetila se, da je ostao tamo doživio bi možda goru smrt od Melisine polusestre. Zato je napravio onu glupost u sobi prijeteći joj se. Pomažući sebi, čini se, pomogla je i njemu da izvuče živu glavu. Zločinci mu prevaru nebi oprostili.



Melisa će na dugogodišnju robiju a Paulini Sent zvanoj Poli ostaje vječno pitanje, ono osobno: Jeli baš morala to prijaviti? Vjerojatno bi se i ona ponijela isto kao ta lijepa žena da je bila u njenoj koži. Sjetila se one noćne more. Jeli pravda zadovoljena? Glavni krivci i dalje uživaju u svom bogatstvu, policija im ne može ništa, kako je to na sudu cinično ustvrdio vođa čuvara, a ispašta ona koja je, tako je mislila, najmanje kriva.

Odveli su je a ona sjedi za stolom zamišljena. Možda je napravila previd zbog onog što se dogodilo one noći među njima. Ono se nije dogodilo. Ništa se nije dogodilo!

Nazvala je svog bivšeg šefa i javila mu za nove momente njihove nekadašnje istrage. Nasmijao se podsjetivši je na njenu sumnju odmah na početku i spomenuo joj da nauči vjerovati instinktima. Ispričala mu je one svoje snove, noćnu moru, zaslužio je da zna.



Stari je inspektor došao do nje u ured i čestitao joj na promaknuću, no nije tu radi toga.

- Paulina, Melisa nije u zatvoru. Dobila je veoma delikatan zadatak. Jasno ti je i koji?

- One priče nisu lažne, bar ne u potpunosti? - upita ga Poli čije se lice razvedrilo.

- Ne. ... Tko zna kako bi mi postupili da smo se našli u njenoj koži.

Vrijeme je da napokon otkriju tu bandu i tad zaista ode u mirovinu. Znao je što se dogodilo i znao je zašto je kolegica donijela krivi zaključak. Bilo joj je neugodno što on zna za ono što se dogodilo između nje i Melise. Ova mu je ispričala. Inspektor se nasmija rekavši joj da je to njihova tajna. Zagrlila je šefa. Nije imala riječi kojima bi mu opisala stanje duha. U borbi za opstanak i naš vlastiti život, gonjeni strahom, zaista smo spremni na sve. A možda je to samo neka, nama, nepoznata dimenzija postojanja.

[buco]

Stvarnost

Operater na konzoli pozvao je šefa da mu se hitno javi. Pojavio se nemali problem.

- Kako ste to dopustili? - povikao je šef vidjevši što se dogodilo.

- Mašina je sama...

- Neznalice!!

Uhvatio se za glavu. Nije moguće! Vrtio se po uredu a zatim sjeo na stolicu do operatera.

Takva se greška nije smjela nikako dogoditi! Gleda u zaslon terminala pažljivo prateći slijed događaja.

***

Pošao je prema kraju glavne ulice a zatim skrenuo u desno. Prošavši kroz kamena vrata dođe u jednu malu slabo osvijetljenu uličicu. Toliko je bila uska da se svijetlost jedva probijala do njene kamenom popločane podloge. Tu je smješten ured za prodaju autobusnih karata. Stakleni šalter ureda pričvršćen je za kamene okvire stare zgrade.



Iznenadio se vidjevši da u uredu nije osoba koja je tamo trebala biti. Prišao je staklu, gotovo naslonio glavu na njega, i gledao u ured. Nije htio vjerovati onome što vidi. Djevojka iz ureda počela se okretati oko sebe ne bi li vidjela što to gleda taj došljak. Pošto ništa neobičnog nije primijetila okrenu ponovo glavu prema njemu te ga upita:

- Izvolite! Što ste trebali?

Odmaknuvši se od stakla za gotovo cijeli korak pogledao je na natpis iznad ureda. To je.

- Izvinite, ali ja vas ne poznam.

Nastao je tajac. Nije očekivala takav odgovor a i djelovala je pomalo zbunjeno.

- Ni ja vas. Zar je to bitno?

- Paa... je i nije. U ovoj je smjeni trebala biti...

- Trebala?! Ja sam jedina žena koja tu radi.

- Vi se šalite?!

- Recite što trebate. Imam puno posla.

Ovo je neka greška. Ali to je ona ista ulica, isti šalter... Nemoguće! Gleda vozne redove ispisane na velikom zaslonu postavljenom vani, s desne strane, i čudi se. Kakve su to sad linije? A i datum je skroz pogrešan. Mora da im je prolupalo računalo.



Pogledom je prelazio preko redova i kolona no nigdje da nađe kad kreće autobus za Rijeku. Tražene linije nema kao ni cijene karte.

- Koliko stoji karta do Rijeke?

- Rijeke?! Ako nemate nešto ozbiljno za pitati molila bih vas da odete!

Došao ju je zezati i to baš danas kad ima puno posla. Ujutro ju je nazvao šef i naredio joj da do kraja radnog vremena mora srediti sve nove liste voznih redova i cjenike.

- Vidim vrijeme vam je za pauzu - reče joj.

- I? - odgovori tipkajući nešto po konzoli.

- Ništa. Tu je trebala biti jedna meni jako važna osoba i...

- Trebali ste kupiti kartu do Rijeke. ... Zaista mi nije do šale, imam posla.

On misli da sam ja ovdje nekom greškom? Trebao je doći Tomica po kartu. Čudno da ga još nema.



Pogledala je na zaslon i na tren zastade. Širom otvorenih očiju uprla je pogled prema desnom gornjem kutu. Primijetivši to nasloni se na staklo pokušavajući vidjeti što to ona gleda. Ispisano je vrijeme njegova dolaska na šalter ureda.

- Nije ni meni jasno. Znate trebao je... Ah, nije više važno.

- Jeste li za to da odemo na kavu?

Očekivala sam da će me to pitati Tomica a ne ovaj neznanac. Otkud on tu?

- Pa ne znam. Znate ja sam...

- Trebala je doći neka druga osoba a ne ja?

- Da.

- Čini se da smo oboje očekivali druge osobe. Izvinite, tako mi izgleda.

Lijepo je obučena. Ova joj tamnoplava košulja baš lijepo stoji. Djeluje izazovno u njoj.

Došao je u isto ono vrijeme kad je Tomica dolazio, u minutu točno. Nije znala kako se to dogodilo. Možda bi mogla i prihvatiti poziv. Ionako joj treba kava da dođe k sebi.

- U pravu ste. Sad ću ja, samo da isključim terminal.

Matilda se ustala namjestila košulju, pogled bacila na sivkasto plavu kraću suknju, koju je nosila, te ju malo zategnula. Potom još jedan pogled prema radnom stolu i terminalu. Izašavši, zaključala je vrata i nasmiješila mu se. Zoran joj se predstavi i ona njemu. Pred ulazom kafića zasvira neka čudna glazba koja se u trenu pretvorila u nesnošljivu buku.

***

Do dolaska u onu slijepu uličicu bilo je sve kako treba. Morao je još samo da kupi autobusnu kartu i odnese Mariji, maminoj poznanici. Kartu mu je trebala prodati Klara, djevojka s kojom se bio upoznao neku večer u diskoteci.

- Hm... izgleda da sam našao nešto - promrmljao je šef sam sebi u bradu.

Tad se sve izmiješalo i Zoran je vidio osobu koju je trebao vidjeti tek u budućnosti i to tko zna gdje. Vjerojatno ne na onom šalteru, a možda...?

- Tu je mašina zabrljala. Spojila je potpuno različite misli i osobe. Taj je algoritam oštećen i morati ćemo instalirati onaj stariji – reče operateru koji je klimao glavom.

- Zar nam nisu rekli da ima automatsku zaštitu od takvih pokušaja spajanja?

- Znaš da i oni svašta pričaju.

Nastavio je sa pregledavanjem. Korisnik sad zna što ga čeka, mali dio svoje budućnosti. Jedino što nije uspio zapamtiti kad. Bili su tamo i neki datumi ali, čini se, ne može ih se više sjetiti. Operater je sve pripremio za zamjenu algoritma. Sve se vratilo kako je i trebalo biti. Mašina je lagano zazujala i ponovo je pokrenut program.

***

Žurio je kući da što prije pobjegne iz te dosadne stvarnosti no autobusa nigdje. Otišao je do male trgovine pored stajališta da pita da nije došlo do pomicanja voznog reda. Stajalište je bilo na samom rubu grada i tu je rijetko tko i prolazio. Ušao je u trgovinu govoreći kako je vani prilično vruće. Za pultom nije bilo nikog. Okretao se lijevo - desno pogledavajući po trgovini. U izlogu ugleda neku malo bolje opremljenu knjigu. Uzeo ju je u ruke i počeo listati. Čudnog li naziva – "Povratak u budućnost". Vrati knjigu tamo gdje je i bila. Okrenu se prema pultu, ako se daska s platnenom zavjesom koja je sezala do poda tako može nazvati, i širom otvorenih usta stajao zureći u prodavačicu.



Tu kombinaciju odjeće je već negdje vidjela. Prožvakane kratke hlače i svijetlo žutu majicu kratkih rukava. Obučena je u tamnoplavu košulju... Hm.

- Vi?! – reče iznenađena prodavačica. - Prošlo je gotovo godinu dana. Sjećate se?

- Da. ... Radili ste na šalteru za prodaju autobusnih karata. Ime mi je...

- Sjećam se. Tomica!

- Hm, sad. Klara?

Potpuno zbunjeni gledaju jedno u drugo. Nasmijali su se, sve glasnije su se smijali.

- Izvinite, sad mi je sve jasno. Matilda! Jeli tako?

Klimnula je glavom i okrenula pogled prema izlogu. Možda ono nije bila greška mašine.

- Dolazi vam autobus.

- Mogao bih ga i propustiti. Ako ste za kavu?

- Može. Ionako je vrijeme za pauzu.

[Lord]

Ova prva priča je super, u obliku dnevnika pisana. Jako originalna ideja, odličan je efekt neizvjesnosti postignut, ali fali ti nešto što ti fali i u drugim pričama. To je izražaj. Pod time mislim na opise i na ritam rečenica. Ritam ti jako fali i dogodi ti se to da doslobno nabrajaš rečenice, pogotovo u drugoj priči je to izraženo. Teško ju je za čitati jer se sve događa u sadašnjosti, u jednom trenutku, cijela priča ima dojam sna što je u neku ruku dobro za tematiku, ali loše što se tiče održavanja koncentracije dok netko čita.
Imaš veliki manjak opisa prostora i emocija likova. Probaj si na primjer uzeti tematiku dva putnika koji idu kroz šumu po noći i pričaju strašne priče i probaj preko atmosfere (boja, vremenskih nepogoda,, zvukova, mirisa, predmeta, osjetila poput osjećaja za hladnoću ili prisutnost) opisati taj strah. Dakle lagano nabijaš atmosferu, ritmično, ponekad snažno, ponekad laganije. Sa ovakvim idejama, da si izvježbaš opise, super bi te bilo za čitati, ovako je malo naporno.

U svakom slučaju, carry on i ne posustaj

Bok goste! Za pregled linkova, slika i videa potrebno se registrirati, odnosno prijaviti ukoliko si već učlanjen/a.

e: sad sam pročitao i ovu zadnju i pomalo mi je nejasna, pokazuj radnju, ali opjevaj prostor i emocije

[buco]

Quote

Imaš veliki manjak opisa prostora i emocija likova.

Uh, da. U pravu si!

Ne znam zašto, no opise nevolim pisat. Nebi bilo loše jer se, koliko vidim, dobije koja stranica teksta više. Kod nekih pisaca i pola romana (King).

Meni se više puta čini, čitajući katke priče ili romane do 100 stranica, da to služi da bi se "otegla radnja" i tako stvorila umjetna neizvjesnost. Očekivanje trenutka istine koji treba doći.
Eh sad, dolazim iz svijeta gdje je otezanje s radnjom "bogohulno". To je svijet pisanja programa za računala specijalne namjene. Tamo je zakon da ima što manje nepotrebnog pa mi je to u krvi, a da ne govorim o namjernom otezanju radnje (kašnjenjima). :-)

Dio toga također proizlazi od moje pretpostavke da svatko u svom umu stvara ionako sliku prostora i lika (fizičkog izgleda) bez obzira što mi napisali. Sad, neki dan sam tu čitao drugačije mišljenje jedne čitateljice koja uživa u tome da pisac stvari opiše do najsitnijih detalja. Vjerujem da uživa u Kingu za razliku od mene.
No, morati ću unijeti "delay rutine" (kašnjenja) u program zvan "priča", a i redukcija nepotrebnih naredbi (rečenica) bi pomogla da se dobije bolji ritam.
Hm, još da se naučim kako to primjenit u praksi. :-)

Hvala ti na savjetima!

P.S. Zadnja priča; blijeda je jer je svijet koji je kreirala mašina blijed, bez puno emocija, ičega ljudskog. Na kraju priče je trebalo malo "zasladit" opisom emocija da se vidi ta razlika umjetnog življenja života i stvarnog. Sad...? Što je tu je.

[Lord]

Da, opisi bi definitivno produžili priču, ali imaš opciju i da radiš kratke opise, npr. imaš zanimljivu radnju u kojoj lik upada u prostoriju pa izvedeš to ovako:

Damir je uletio bezglavo u prostranu sobu, a pred njime je stajao lik kojeg nije sasvim dobro vidio zbog svjetla koje mu je opisivalo siluetu. "Našao si me konačno, ha?", odgovorioje glas hladan poput zidova koji su ih okruživali. "Da! I došao sam označiti tvoj kraj zlikovče!", pobjedonosno je uskliknuo Damir. "Tvoje čarolije nisu dorasle mojima!", pojavio se srebrni sjaj oko siluete, sjajeći jače od baklji na kraju prostorije, osvjetljavajući kamene zidove i grimizne tapiserije koje su visjele sa držača. Posuda sa uljem je pala na tlo, a iz dugog plavog tepiha se počela uzdizati prašina. Zaslijepila je Damira te je vidio samo tračak siluete i luster iznad nje. "Umri!", hladnim je glasom rekao i podigao ruku. Znoj mu je probio sa čela kad je ispalio kuglu svjetlosti koja je pošla prema silueti...

Dakle upravo sam ti demonstrirao kako opisati prostor, a da to izgleda kao dio priče. Prostor mi je u primjeru služio za nabijanje atmosfere kao pogibeljne, tšo sam (valjda) postigao sa opisom "hladnih zidova" i "grimiznih tapiserija". To je primjer kratkih opisa

Bok goste! Za pregled linkova, slika i videa potrebno se registrirati, odnosno prijaviti ukoliko si već učlanjen/a.

[buco]

Quote

Prostor mi je u primjeru služio za nabijanje atmosfere...

Ja više volim na ovanj način nabijati atmosferu:

Quote

– Sjednem na to jebeno zvono a ta mala glupača... Šamar ću joj opalit čim otvori vrata! Ona će mene zajebavat. Pola sata visim na vratima i nitko ne otvara! Pozovem Katarininog muža no reče mi da nema ni žene ni njene kćeri kod njega u stanu. Uđem u stan koristeći ovlasti, i... One me zajebavaju! Što rade za tim usranim projektorom? ...

E sad, u takvom načinu stvaranja atmosfere nema mjesta opisima.

Evo opis iz jedne moje priče. Jel dobar?!

Quote

Tri gladijatora stoje nasred arene naoružani dugim noževima. Onaj najmlađi još je malo nespretan ali tu je. Povikah – "moje prijateljice"! Ne vjerujem da me razumio.
Ustadnem i pojurim prema njima. Princeza, kobila razvaljena, u jako kratkoj suknji s prozirnim gaćicama i šarenom prozirnom košuljom bez grudnjaka. Helena, kučka jebena, u tamnocrvenoj poluprozirnoj dugoj haljini, bez gaća, s prozirnim grudnjakom. Nadija, kurva rasturena, u kratkoj prozirnoj šarenoj haljini s dubokim dekolteom, bez grudnjaka, i seksi gaćicama. Protiv tri takva gladijatora i tako moćnog oružja nijedan se, ni najsnažniji, muškarac ne može borit! Svima je bilo jasno tko će pobijediti u toj borbi.

[TashaGuardian]

Zašto nema gotovo nikakvog dijaloga u prve dvije?:think:

I slažem se s Lordom po pitanju opisa prostora.

[buco]

Quote

Zašto nema gotovo nikakvog dijaloga u prve dvije?

Prva priča, "Osma galaksija", je napisana kao da glavni lik prepričava vlastiti doživljaj. Mislim da u tako napravljenoj priči pretjerano citiranje dialoga nebi bilo dobro.

Druga priča, po meni, ima dovoljno dialoga. Koliko sam mislio da treba. Uvijek se dio radnje može opisati kroz dijalog ali i obrnuto. To je više kako tko voli. Cilj im je vjerojatno isti, da priča bude zanimljiva čitatelju.

Što se tiče opisa prostora generalno: iskreno mene opisi užasavaju ne samo da ih pišem već i kod čitanja. Pogotovo kad ih je pretjerano puno (King). Meni nema smiješnijeg nego kad netko pola stranice romana opisuje sobu ili objekat koji se više nikad u priči/ romanu/ noveli neće pojaviti i potpuno je nebitan za radnju. Toga je 'ko u priči' nemalo puta.
Ima tu i prmjer tkzv. pjesničkih figura; piše tri-četiri rečenice pa onda ide jedna rečenica kao pjesnička figura koja je sama sebi svrha i tako 80 stranica romana, manje-više.

Nažalost klišei nisu samo u politici i filozofiji već i u onom što nazivamo umjetnost. Dosta vam je otići pogledati što i kako se savjetuju maldi pisci po raznim literarnim radionicama. I onda kad otvorite neki od domaćih, a i stranih, sf časopisa učini vam se da ste tu priču već n puta čitali. Isto opisi, isti ritam, iti način obrade lika... al važno je da se sve to uklapa u zamišljeni obrazac lijepog pisanja. Nije zato čudo da su zato novinari najuspješniji među "piscima".

Tako da nekima priča bez iscrpnih opisa; granja, lišća, ormara, puteva, dvoraca, vještica... izgleda kao: Antikrist u Kući božijoj. :think:

[TashaGuardian]

Wow, nemoj me ugristi! :viking:

A gle... ne moraš napisati opis od pola stranice. Dovoljno je i u dvije rečenice smjestiti lik u određeno okruženje - prostor često može mnogo govoriti o samom liku, situaciji u kojoj se nalazi.

OK, to s dijalogom donekle i razumijem iako je meni premonotono.

Ostatak odbijam komentirati.

[buco]

Ono o opisima je generalno, kao moje mišljenje o toj temi. Iskoristio sam taj odgovor tebi da ga napišem. Nije vezano isključivo na tvoju kritiku. :smile:

Quote

Dovoljno je i u dvije rečenice smjestiti lik u određeno okruženje -...

Za fabulu, čini mi se, bi bio potreban bar neki lik (makar i bezličan) i mjesto radnje (makar u nepostojećem prostoru, virtualnom).
Gle, pa svi moji likovi u pričama su smješteni u neko okruženje. Bar mislim da jesu. Sad...?

Ako je netko u pustinji čija debljina i oblik zna pjeska nisu bitni za radnju ni doživljaj pustinje (po meni), kao u drugoj priči, ja ih neću gurati unutra. Ako je lik u sobi, čija veličina stola, ormara, kreveta... nije bitna za njegovo pshičko stanje kao predmet obrade u priči, kao u drugoj priči čija je radnja umišljeni strah, ne stvarni, ja neću opisivati te objekte. Uglavnom to i ne radim. Junakinja u toj priči proživljava strah u sebi, gdje ga je i stvorila. Proživljava smrt ubijene djevojke. Izjednačava se. Tako da; dal je pas s ušima ili bez, šef mali i debel ili mršav i visok ne utječe na njen osjećaj straha a time ni radnju. Ovo je primjer kojim sam pokušao prenjeti moje razloge za "ne potrebu" opisa objekata ili subjekata uvijek i pod svaku cijenu.

Kad sam postavio prvu priču dobio sam kritiku kako je zanimljiva; ali čemu brojevi kao devetsto dvadeseti kat isl. te veličine. Sad ti budi pametan?!

Quote

... prostor često može mnogo govoriti o samom liku, situaciji u kojoj se nalazi.

Naravno, u pravu si.
Ali i nemora biti tako. Jeli? Zato je važno navesti primjer, da se izbjegne nesporazum i dobije prava poruka.
Može i obrnuto da stanje lika govori jako puno o prostoru i situaciji u kojoj se nalazi. Pogotovo ovo drugo, oni su uzročno - posljedična veza. Zatvorena petlja. Ima toga još.
Ovo sam napisao opećnito jer nemogu da drugačije ogovorim na taj tip pitanja, tvrdnji. Što bi bilo kad bi bilo?

Dijalog: Ako je pogođen, istina je da on daje dinamiku priči, uvodi novi ritam. No ako je loše urađen zaznuti će i ono dobro napriano.

Još nešto: svim ljudima kojima sam pisao kritiku uradio sam jednu stvar; svaka kritika koja je bila usmjerena u nešto imala je i primjer. Izvukao sam iz priče primjer i rekao to je to što mislim da nije dobro! Nerjetko sam napisao i kako mislim da treba. Tako će me ljudi bolje razumjet ali i lakše odgovorit gdje i zašto griješim. To sam naučio od Milene s NOSF-a. Gotovo svaka njena kritika imala je osnovicu u primjeru iz priče same.

Nebih želo da moj odgovor ispadne po onoj O.W: Predstava je uspjela, samo je publika bila užasna.

Pozdrav.

[buco]

Ova priča je već bila na starom forumu, no malo, zapravo dosta, sam je redizajnirao. Malo je duža pa ako vam se da pročitajte je iznesite dvoj sud.

Saturnov lovac

Stara uljana lampa osvjetljavala je manji prostor restorana koji je podsjećao na neke što su, u tko zna koja vremena, postojali na Zemlji. Smješten u podrumu velike kamene kuće stvarao je poseban ugođaj ali i zračio misterijem odavno prohujalih vremena. Dvojica muškaraca sjedila su za dugačkim hrastovim stolom a plamen lampe, izvijajući se gore-dolje, kao da je pokušavao dokučiti što to njih dvojica razgovaraju.



Stariji muškarac okrenu pogled na veliku uljanu sliku u dnu restorana. Koji metar od nje nalazi se ognjište čiji jarkocrveni žar, uz pucketanje vatre, stvara ugođaj topline i opuštenosti. Slika prikazuje viteza, Saturnovog lovca, u punoj veličini. U desnoj ruci drži široki mač a u lijevoj, visoko uzdignutoj, crvenu ružu; znak Saturnovih kolonija.

- Pozvali smo te jer znamo da ćeš odraditi posao kako treba – reče mlađi muškarac.

- Koji posao? - upita stariji iako je slutio što bi moglo biti.

- Likvidacija Progonitelja.

Njegov sugovornik, zabrinut, zaklima glavom gledajući u malu zemljanu vazu na stolu. Zar nije bilo dosta nevolja i patnje? – pitao se razmišljajući o svima koju su dali svoj život za slobodu a ništa se nije promijenilo. Trebalo bi stvari pokušati riješiti dogovorom.

- Svi takvi pokušaji završili su loše po nas. Vrijeme je da promijenimo pristup!

- Gledaj, uspjeli smo doći do najmodernije tehnologije koja će nam pomoći da se puno efikasnije nosimo u borbi protiv njih i policije. Bilo je teško i koštalo nas je poprilično. To će nam donijeti pobjedu a ne pregovori! S njima se ne može pregovarati, to znaš.

- Tko će biti mamac? – Nije mu se prepiralo, ionako on ne odlučuje što će biti.

- Mogu ti samo reći da ćete se sresti u ljetovalištu.

Otpili su po gutljaj pića, nečega što je ličilo na konjak, te nastavili razgovor.

- Nego, nije mi jasno, o kakvoj tehnologiji govoriš – reče onaj stariji.

- Ne brini, na vrijeme ćeš biti upoznat sa svime što je potrebno. Reći ću ti samo ovo; to je nešto što još nisi vidio. Ugodno ćeš se iznenaditi. Zadatak znaš, čim uz pomoć mamca pronađeš Progonitelja lovac preuzima stvar. To bi bilo sve! -

Sjena na zidu pomicala se žureći prema izlazu a onda naglo nestade. Stariji gospodin ostade sam za stolom razmišljajući o događajima koji dolaze.

- x -

Muškarac srednjih godina; nešto viši, kratke smeđe kose, sjedi za malim okruglim stolom zagledan u duboki stakleni tanjur u kakvima se služi slatka hladna salata. Tko zna u što gledaju i što to traže njegove crne oči? Mnoge su godine prošle otkad je zadnji put bio tu, u tom ljetovalištu. Ljudi ulaze i izlaze, pričaju, smiju se, nestrpljivi mašu rukama pozivajući ustrčale konobare kojih kao da nikad nije dosta. Stotine glasova se stapa u neku neobičnu kompoziciju izmiješanu sa glazbom najnovijih muzičkih hitova. Na projektorima se vrte razno-razne reklame smjenjujući slike s prelijepih plaža što okružuju to mjesto, budeći u njemu sjećanja na neke nezaboravne događaje.

Trgnu se iz misli i pogleda u niski strop restorana, smještenog pedesetak metara od velike pješčane plaže. Na njemu je stajalo razapeto zeleno platno s mapom ljetovališta. Jarkim bojama označeni su brojni zabavni centri, noćni barovi, najbolji restorani i igraonice. Činilo mu se da se gotovo ništa nije promijenilo.



Ustao se od stola da pođe prošetati plažom a pogled mu se zaustavi na kasi nedaleko ulaza. Elegantna žena, duže svijetle kose, obučena u tamnoplavu haljinu nešto pojašnjava konobaru. On je mjerka, klima glavom, sve se nešto uzvrpoljio. Nešto joj je rekao, šapnuo na uho, a ona se samo osmjehnu te mu pokaza na kasu. On se nasmija te uze tanjur u kojem se služi slatka hladna salata dajući joj znak rukom da pričeka.



Način gestikulacije, držanje, čak i frizura... nije bilo nikakve sumnje tko je ona. Gotovo se nije mogao pomaknuti od iznenađenja. Zavodljiv osmijeh, elegancija, neposrednost... ne mogu se zaboraviti.

Njihov prvi susret dogodio se upravo tamo, na kasi pred ulaznim vratima. Neopisiva gužva uz razno-razna dobacivanja, ljudi nestrpljivi jer se svima nekud žuri, svi bi sad i odmah htjeli biti na redu. On, nakon podužeg čekanja, stoji pred kasom i gleda u blagajnicu što se baš tad morala zapričati s konobarom koji je stao do nje. Već pomalo i nervozan nije ni primijetio djevojku u dvodijelnom kupaćem kostimu žute boje, mokru, kao da je netom iz mora izašala, kako stoji pored njega. Ne obazirući se na komentare i prigovaranja sa strane, nabacila je osmijeh, zabacila mokru kosu te mu prišla pitajući ga dali bi htio da joj uzme slatku hladnu salatu, da ne čeka jer joj se žuri. Gotovo je nije ni čuo zagledan u njeno predivno lice te mu je ponovila pitanje. Može li se život sažeti u trenutak ili jedan jedini pogled? Povrati se i, naravno, klimnu glavom.

"Uru!" – predstavila mu se uz zavodljiv osmjeh.



Uru se okrete. Možda je osjetila njegov pogled na svom tijelu. Učinilo mu se da je reagirao kao onda, zuri u nju dok im se pogledi spajaju. Nikakve reakcije nije bilo, kao da gleda u potpunog stranca. Nema ni onog zavodljivog osmijeha. Okrenula se prema konobaru, koji je držao tanjur s njenim omiljenim desertom, i nastavila s njim pričati.



Izašavši na puteljak, što spaja niz restorana i zabavnih centara s apartmanskim naseljem, pođe naprijed, kojih pedesetak metara, a onda stade. Umalo da se okrene i vrati nazad. Zamišljen, sjedi na klupi kraj puta gledajući prema izlazu restorana. Nije ga valjda zaboravila? Zvuk komunikacionog uređaja vrati ga iz misli. Možda i nije sve gotovo.



Za dugačkim prostranim šankom, oko kojeg je vladala neopisiva gužva, u laganoj košulji kratkih rukava i tankim širokim hlačama sjedi onaj stariji muškarac gledajući na policu s raznim pićima. Skinuo je slamnati šešir s glave te pogledao na sat pa prema ulaznim vratima restorana. Gdje je? – pitao se. Polako, gotovo jedva primjetno, očima prelazi velikom površinom kristalno čistog ogledala. Nekog čeka, primijeti konobarica dok je služila piće pogledavajući u figuru žene koja se približavala šanku.



U odrazu ogledala stoji lik žene u tamnoplavoj haljini i smješka mu se. Ugodno se iznenadio. Stajala je gotovo nepomično čekajući da se okrene.

- Vi ste Martin? – potiho će Uru njemu.

- Pa gdje si dosad?! – Pravio se ljut. - Zakasnit ćemo na večeru!

Konobarica, poprilično zbunjena, pogleda u njih dvoje. Uru je šutila. Pogled joj pobježe niz šank, pa preko ogledala prema trećem stolu u desetom redu od kraja. Osmjehnula se, gotovo neprimjetno, sjećanjima koje u njoj budi to mjesto. Muškarac joj klimnu glavom a ona, pribravši se, naruči piće. Djelovao je zabrinuto za razliku od nje. Njoj je bilo do šale i pričanja, ne samo s konobaricom, koja se priljepila i stalno imala nešto pitati, već i dečkom koji je sjedio na stolici do nje. Martin joj nešto šapnu, stavi šešir na glavu te ubrzo napustiše restoran.

- x -

Pred očima mu stoji njen lik ali i pitanje; zašto se pravila da ga ne pozna. Uzeo je računalo i počeo listati spiskove gostiju u ljetovalištu sjedeći u fotelji dnevnog boravka. Zapravo, tražio je podatke o samo jednoj osobi. Bilo je to jače i važnije od svega.

To je ona; Uru Lot! Nije joj čak ni prezime znao. Dolazi iz najvećeg grada na Jupiterovoj koloniji. Centar je to trgovine, znanosti i velikih financijskih društava, ali i jedno od najvažnijih središta trgovanja rijetkim metalima i nemetalima. Možda je kćerka kakvog bankara ili bogatog trgovca? Osmjehnuo se, tad nisu imali vremena da pitaju jedno drugo tko su i što su. Uvećao je sliku. Dan im se činio prekratak, noć još i više da bi ga trošili na nevažne razgovore o tome. Imali su samo jednu želju i jednu potrebu. Neopterećeni porijeklom, filozofijama, društvenim statusom i inim glupostima kojima se manipulira ljudskim umom, uživali su u životu. Uzdahnu i isključi računalo.



Sjedio je zamišljen razmišljajući o njoj, sebi, onom što se dogodilo među njima, svome poslu, razlogu pristupanja službi... Mnogim stvarima o kojima dotad nije razmišljao, bar ne na način da gleda na njih kao poveznicu svog i njenog života. Zašto su se njih dvoje uopće morali sresti? Zar nije netko drugi mogao biti onaj dan za kasom restorana na plaži? Sve više mu je ličilo na neko prokletstvo. Tko je ta sila koja odlučuje o tome? Počeo je vjerovati da je sve to baš tako moralo biti. Ali zašto Uru? – pitao se.



Pedesetak metara od njegova apartmana, u kupatilu pod tušem, stoji Uru uživajući gledati kako se kapi vode stapaju u male potočiće spuštajući se niz njeno tijelo. Učinilo joj se da čuje neki glas te isključi tuš, otvori staklena vrata i pogleda na vrijeme iznad uskog dugačkog ogledala postavljenog nasred kupatila. Mora požuriti, Martin je sigurno nestrpljiv čekajući je da se uredi pa da odu do nekog od restorana na večeru. Na brzinu je obrisala tijelo velikim zelenim ručnikom, kosu manjim plavim, obukla je gaćice, kratku majicu, pogleda se u ogledalo te iziđe na kratki hodnik i pođe do svoje sobe.

- Vi žene! – Martin gotovo povika ugledavši je na vratima dnevnog boravka.

Uru se samo osmjehnu na tu primjedbu. Muškarci, stalno imaju nešto prigovarati zbog minute-dvije kašnjenja, no sve ih to prođe kad shvate da je to zbog njih. Svi oni vole imati u svom društvu lijepo uređenu ženu koja drži do sebe i svog izgleda.

- Jesi siguran da je informacija o nama stigla do policije? – reče, kačeći na uši velike zlatne naušnice s četvrtastim tamnocrvenim kristalima, gledajući se u malo ogledalo smješteno nedaleko vrata. Okretala je glavu lijevo-desno; možda da ih malo spusti, bolje bi joj pristajale. Martin vrti glavom gledajući je što radi.

- Ne vjerujem da je zabrljao. Nego, jesi li ti išta čula o toj novoj tehnologiji?

- Novoj tehnologiji?! – i pogleda u sjajnu bisernu ogrlicu koja je stajala na ormariću ispod ogledala. – Misliš na podmetanje informacija? – reče vrteći ogrlicu u ruci.

- Ne! – Priđe joj, pogladi je po kosi, i poče pričati što mu je šef rekao o tome. Vlažna meka kosa lijepila mu se za prste. Ona se samo smješkala gledajući ga kako nestaje u čaroliji njene neodoljiove privlačnosti. Uhvati ga za ruku i maknu je iz svoje kose.

– Eh, vi muškarci! Napaljeni ste tehnologijom. – Našalila se dok joj je kopčao ogrlicu oko dugog vitkog vrata gledajući njen lik u odrazu ogledala. - Požurimo da ne zakasnimo! – reče gledajući ga onim svojim sjajnim očima. Jedva se pribrao.

Možda je Uru u pravu oko tehnologije a možda... Maknuo je ruke s njenih ramena, odmjerio je i otišao u hodnik.

Obukao je lagani sako, pogledao se u dugačko ogledalo, čiji je okvir imao boju mjedi, te se okrenu dami koja mu se osmjehnu. Uru stade pred ogledalo da provjeri kako joj stoji tanka pletenica na lijevoj strani glave. Umalo da zaboravi na taj važan detalj. Prstima uhvati njen kraj te nagnu glavu u lijevo pa u desno kao da joj nije baš sve onako kako je željela. Martin beznadno gleda pitajući se jel ona uopće svjesna svoje ljepote. Znajući što on misli samo nabaci onaj svoj zavodljiv osmijeh i ubi u njemu bilo kakvu želju da išta prigovori. Trajalo je to njeno ogledanje koju minutu, možda malo duže, a onda dođe do njega. Stade gledajući ga kao da ga pita; jesam li dovoljno lijepa. Spremni su za izlazak.



Padala je večer. Sunce tone za horizont, nebo se crveni a dan se polako gasi. Prirodno svijetlo zamijeniti će umjetno. U koji restoran otići? – pitao se gledajući, po tko zna koji put, u tu čaroliju prirode. Umalo da se počne na glas smijati. Sam sebi je bio smiješan postavljajući si pitanje na koje je unaprijed znao odgovor. Dio njegova života kao da se ponavlja. Sve je kao onda. Uredio se i izašao iz apartmana.



Na samom ulazu lijepo uređenog restorana zastane da pogleda koga ima. Priđe mu konobar, kratko s njim popriča te ga odvede do stola na kraju sale i ode.



Dok je Martin razmišljao koji restoran odabrati, gledajući u brojne projekcije što su pozivale goste u razne restorane i zabavne centre, ona nije imala nikakvu dvojbu. Zna točno kamo treba ići i zašto. Gurnu ga ramenom.

- Idemo u restoran "Ribarska noć"! – i pokaza mu na jednu od manjih projekcija.

- Svakako Uru! – Nasmijala se na tu njegovu primjedbu. - Tko ti je dao to ime?

- To nije moje ime, to znaš. Moje ime je... – Martin vrti glavom. - Što je sad?!

- Zašto si pristala na to? – Pogleda iza sebe pa u nju. - Rekli su ti koliko je opasno?

Ne znajući ni sam zašto, ili se praveći da nezna, bio je veoma zabrinut za nju.

- Želim da mu se osvetim za ono poniženje! – reče to s nekom gorčinom u glasu.



Nije nego uzeo jelovnik kad u pratnji starijeg muškarca u restoran ulazi... Što ti je sudbina! Jeli njen dolazak kakva kazna ili samo slučajnost? Osjetio je laganu nervozu. Pogled nikako da odvoji od žene koja... Uvijek je vedra i nasmijana. Tanka pletenica na lijevoj strani glave, njen hod... Ista je kao ono večer. Neodoljiva!

U crnoj večernjoj haljini, lagano našminkana, gleda po restoranu i nešto govori konobaru koji im je prišao tren ranije. Potpuno opčaran njome, konobar je samo klimao glavom. Eh, taUru! Činilo mu se da njen pogled uredno zaobilazi stol za kojim je sjedio.



Konobar pođe naprijed a njih dvoje za njim. Ide pravo prema dijelu restorana gdje je sjedio. Uru nešto reče konobaru koji stade, ponovo mu nešto reče a pogled joj pobježe prema njemu. Oči joj se sjaje kao i onda uz neizbježan zavodljiv osmijeh. Eh, kad bi ona znala koliko je to utjecalo na njegov život. Okrenula se prema muškarcu s kojim je došla i tad je ugledao utetoviran znak božice Venere na njenim leđima, ispod lijevog ramena.



Život se odlučio našaliti ili se prošlost može ponoviti? – pitao se. Najprije ono u restoranu na plaži a sad ovo. Sve ide onako kao onda.

Uvečer, nakon njihova prvog susreta pred kasom, ušao je u taj isti restoran. Nije nego naručio jelo kad na vratima ugleda nju, obučenu u kratku crnu haljinu bez rukava. Pripijena uz tijelo jasno je ocrtavala njene gotovo savršene linije. Tanka pletenica na lijevoj strani odlično joj je pristajala. Ispravnog držanja, uzdignuta čela, laganim korakom, kao da je na manekenskoj pisti, pošla je prema konobaru koji kao da je zaboravio gdje je. Primijetivši ga, nešto reče konobaru a on je odvede za stol do njegovog. Što reći? Sjajne oči, zavodljiv osmijeh... Nakon par razmijenjenih pogleda pozvao ju je da sjedne za njegov stol, što je ona i učinila. Prelijepa Uru potpuno ga je omamila i opčarala. Ne samo njega. Mnogi su se pogledi zaustavljali na njenom tijelu.



Sjeli su nedaleko njegova stola. Cijelo večer su nešto pričali i šalili se jedući male rakove i ribu. Više je pričala nego jela. Djelovala mu je poprilično napeta i zamišljena. Nešto nju muči.

Pili su već drugu bocu vina a ni jednom nije okrenula pogled prema njemu, čak i kad je nakratko ostala sama. Možda joj je neugodno zbog onoga što je bilo među njima.

Jedna sitnica privukla mu je pažnju, etiketa na boci vina imala je naslikan široki mač i crvenu ružu preko njega. Neobično. Najprije onaj znak božice Venere a sad i ovo. Što će to njoj? Uru ne treba tako što da bi privukla pažnju okoline. Ona je centar pažnje.

Shvativši da je u njenom društvu, a čini se i u srcu, drugi muškarac platio je račun i ustao se od stola. Konobar ga vodi prema izlazu a on se okrenu da vidi... Znao je da se ne mora okretati. Nije ni pogledala za njim. Gdje je pogriješio?



Restoran je gotovo prazan, konobar pogledava na vrijeme no mirno stoji nedaleko ulaza čekajući da ga gosti pozovu. Uru pogleda prema njemu te pođe da podigne ruku no Martin je uhvati za rame i odvrti glavom.

- Što je s tobom večeras? – potiho je upita.

- Ništa nije! ... Izvini. – Pogled joj pobježe prema praznom stolu.

Nikad nikog onoliko nije voljela. Trudila se da mu pruži sva zadovoljstva kao i on njoj. Što mu je ono trebalo? Nije ona zaslužila onako što.

Ustadoše se od stola, priđe im konobar te nešto popriča s Martinom koji mu plati račun. Klimnuo joj je glavom, Uru ga pozdravi te ona i Martin napustiše restoran.

- x -

Nikako nije mogao zaspati. Ustajao se i ponovo pokušavao no naposljetku se obukao i izašao iz apartmana. Ne postoji nikakva Uru! To je sve samo privid, ružan san, greška... Ona je samo... Uru. Možda mu šetnja uz more pomogne da sve to zaboravi.

Sjedi na plaži gledajući rađanje dana. Užarena kugla izranja iz mora čija se površina blista noseći sa sobom nove nade i nove želje. Novi život. Nemoguće je narediti mislima da ne idu tamo gdje ne želimo tako da je ponovo vrtio priču veznu uz one znakove. Znak mača i crvene ruže šalje se onima koji su osuđeni na smrt. Zašto bi njoj teroristi prijetili? Bit će da je poslan onom muškarcu koji je bio s njom. Čudilo ga je što to nije prijavio policiji jer svi znaju što taj znak znači, a možda je, opijen prelijepom Uru, zaboravio na sve. Osmjehnuo se sjetivši se sebe. Nikoga tad nije ni vidio ni čuo osim nje.

Gleda u valove koji utapaju vrijeme brišući svaki trag postojanja. Trgnu se. Iz misli ga izbaci škripanje pijeska. Okrenuo se da vidi tko ide.



Sjela je do njega obučena u dvodijelni kupaći kostim žute boje, ni milimetar dalje ni bliže od onda, tako mu se činilo. Kratka šarena suknja, zapravo običan komad platna, uredno složena, leži u pijesku pored nje. Na njoj, preko uzorka crvene ruže, naslikan je široki mač. Oči prate pokrete njenog tijela. Rukama se uhvatila za potkoljenice, skupila noge u koljenima a glavu naslonila na njih. Obično bi tako sjedila zagledana u pučinu čekajući ga da dođe. Učinilo mu se da je opet upao u kakav vremenski vrtlog.

- Izvini što ti se nisam javila tamo u restoranu. Razumjet ćeš? - Spustila je pogled prema stopalima. Točno ponavlja svaki pokret, i najmanji, od onda.

- Onaj muškarac ti je muž?

- Hm, da. ... Dužna sam ti odgovor – i okrenu glavu prema njemu.

- Zar nije kasno za odgovore? Uru ne moram ti ništa govoriti.

- Možda je tako najbolje – okrenula je pogled prema pučini.

- Gledajući u rađanje dana shvatio sam da se prošlost ne može ponoviti.

- I ne mora! Zar ti sadašnjost nije dovoljno dobra? – pogleda ga i osmjehnu se.

Isti onaj zavodljiv osmijeh, isti sjaj u očima, lijepo skladno tijelo...

- Predobra! ... Nemoj se smijat. Za mene se nisi nimalo promijenila.

Potpuno ozbiljna, klima glavom gledajući ga u oči koje poprimiše neobičan sjaj.

- Sigurno se pitaš odakle mi onaj znak. Rođena sam u Saturnovim kolonijama! – reče to pomalo oštro. – Postala sam ono što si želio da budem. Gade! – Suze joj pođoše na oči. Nije više mogla zadržavati emocije.

– Smiri se! Nije ti baš neka šala. – Nije primijetio nikakvu promjenu na licu koja bi odavala njenu vječnu potrebu da se našali, koji put i na neobične načine. Shvativši to kiselo se osmjehnu. – Izvini! Ne znam što bih ti rekao. Ti si...

- Molim te, nećemo o onome. - Ustala se. - Moje pravo ime nije Uru. Toliko da znaš! -

Obrisa suze, podiže onaj komad platna, omota ga oko struka i ode. U pijesku ostadoše tragovi njenih stopala. Ni imena ni prezimena nije znao ženi koju toliko dugo voli.



Vrativši se u apartman počeo je razmišljati o sebi i njoj. Zašto je život baš toliko okrutan? Samo jedna izgovorena riječ uništila je sve ono u što je vjerovao da će se dogoditi. Totalno mu je promijenila život. Da bar nikad nije postojla u riječniku.

Kad nevolja hoće da nam zagorča život ona dođe tiho, gotovo neprimjetno. Naivno, bolje reći nevino, sjedi pored nas čekajući svoju priliku. Za susjednim stolom sjedilo je neko manje društvo. Dva dečka i jedna djevojka. Jedan dečko iz društva pogleda u Uru pa potom u njega te onako usput, tko zna zašto i zbog čega, dobaci: "Prijateljica ti je iz Saturnovih kolonija?". To ga je nakratko zbunilo, no brzo se nasmijao i odgovorio: "Ne, one kurvetine je lako prepoznati!" te pogleda u Uru, kao da je tražio da i ona to potvrdi. Nasmijala se i dodala, gledajući prema susjednom stolu: "Dobro sam se maskirala!"

Što mu je to trebalo? – pitao se. Zar nisu mogli sjediti za nekim drugim stolom ili doći kojih pola sata kasnije? Nebi sreli ono društvo i sve bi bilo kako treba.

Izašli su iz restorana i otad je više nije vidio. Goru kaznu nije mogao zamisliti.



Saturnove kolonije. U njima se rađaju kriminalci, teroristi, kurve, neradnici... Svi to znaju! Romani su o tome napisani. Studije su pravljene, snimane brojne dokumentarne emisije, rasprave su vođene... U školama se uči o tim problematičnim područjima koja postoje da bi ostalima pravili probleme - pravdao se sam sebi. A ta jedna riječ... Uh.

Uključi računalo i spoji se na bazu podataka službe. Zatražio je kompletan uvid u dosie Uru Lot. Pričekao je par trenutaka dok sustav nije provjerio autorizaciju. Ništa posebno; u četvrtoj godini ostala bez oca, ubijen. Školu napustila sa dvanaest godina. Do udaje radila razne poslove, uglavnom po stanovima kao spremačica. Mjesec dana prije udaje posjetila je ljetovalište "Modri zalazak". Godinu dana od udaje nađena nedaleko dvorišta kuće u kojoj je živjela teško ranjena višestrukim ubodima nožem u predjelu trbuha i srca. Uspjela se nekako izvući. Nije prošlo ni par mjeseci od ozdravljenja kad je prijavljen njen nestanak. Nakon mjesec dana bezuspješne potrage proglašena je nestalom.



Smije se. Možda su ti podaci i točni, samo što ona nije rođena na Jupiterovim kolonijama i ne zove se tako. Tko zna čiji su. Vjerojatno i onaj njen muž, ako joj je uopće muž, nije rođen na Zemlji. To bi značilo da je Uru slobodna. Za njega je ona i dalje bila Uru. Zašto mi je sve ono rekla? ... Promijenio je izraz lica. Ona je mamac!

Zašto ona? Počelo ga je razdirati pitanje što da učini; dali da zaštiti Uru te izda vjernost službi i svemu onome u što je vjerovao ili... Ili što? Učini li ono što treba ona će gotovo sigurno poginuti. Prvi put da nije bio siguran što treba napraviti.



Stoji pored ogledala u dnevnom boravku, skida naušnice i smješka se prisjećajući se događaja iz restorana na plaži. Martin joj priđe da joj pomogne skinuti ogrlicu.

- S onim tvojim je sve u redu? – upita milujući joj rukom vrat. – Sve si odradila kako treba? – Godilo joj je malo nježnosti te se opustila. No čim je pokušao da je uhvati oko struka ona se izmaknula, što ga je nemalo zbunilo. Sjeo je na stolicu ne skidajući pogled s nje. Nije čudo da je onaj ne može zaboraviti. Zašto žrtvovati tako lijepu ženu? Uzdahnu. Sad je kasno za promjene. Igra mora biti odigrana do kraja.

- Najbolje ti je da se skloniš. Znaš i sam.

Skidajući suknju razmišljala je koju je reakciju izazvao onaj odgovor na plaži. Sigurno prelistava svu moguću dokumentaciju o njoj nebi li opravdao svoj postupak. Dala mu je doznanja tko je mamac ali i dobila potvrdu da je on Progonitelj.



Gleda svoj lik u ogledalu presretna zbog onog što je čula od njega; ipak je ona riječ bila greška. Svatko ima pravo na grešku, no tad... Pitala se, ne jednom, zašto je onako regirala. Trebala mu je pružiti priliku da joj se izvine, iskupi se. Zbog one jedne jedine riječi, i svoje brzoplete reakcije, uništila si je dio života. Voli on nju kao i ona njega. Osmjehnula se. Želi je i sigurna je da će je zaštiti. Martinov glas izbaci je iz misli.

- Idem, čeka me važan posao. – Pođe pa zastade: - Stvarno, kako ti je pravo ime?

Obukla je kraću šarenu haljinu, malo je poravnala te ga pogleda razmotavajući onu tanku pletenicu. Iznenađena pitanjem malo se zbunila.

- Ime?! Ursula! Ponekad mi se čini da ni sama ne znam kako se zovem – i osmjehnu se.

- Lijepo ime. ... Ursula, molim te čuvaj se! -

Nije komentirala. Pozdravila ga je i otišla do kupatila. Treba se osvježiti a kasnije i malo odmoriti. Martin navuče laganu jaknu, provjeri komunikacioni uređaj i ode.

- x -

Što smo sve spremni učiniti nebi li ponovo proživjeli dio prošlih vremena, vratili neke izgubljene snove ili ispravili greške koje je nemoguće ispraviti? – pitala se. Srećom pa je naučila upravljati emocijama. Nju ne mogu da pometu zalutali osjećaji i likovi iz prošlih vremena, neostvarene ljubavi i neproživljene strasti. Valjda. Hm, možda.

Obučena u kraću roza haljinu, s tankom pletenicom na lijevoj strani i laganom šminkom, stoji pred apartmanom držeći u ruci malu torbicu gledajući prema pučini. Možda je sve ono istina? Vrh vatrene kugle stidljivo proviruje iz mora. Dan se rađa.



Razmišljao je o njoj. Nikako mu nije išlo u glavu kako je na to pristala. Ali tko je lovac? Onaj stariji muškarac je prestar da bi bio lovac. Začu zvono na vratima apartmana.

- Jeli slobodno? – upita Uru gledajući ga potpuno zbunjenog.

Pribrao se i navukao neki čudan osmijeh. – Uđi! – Ta riječ u njemu budi lijepa sjećanja.

- Loše ti ide gluma. Nisu ti to rekli? – i nasmija se okrećući se oko sebe. – Razmišljala sam o nama. Iako te još uvijek volim možda je dobro da se onako završilo. – Gleda u nju, nije mu jasno zašto to govori. - Ti ne misliš tako? - Znala je što misli.

- Naravno da ne! Ono je bila moja greška. Zašto mi nisi dozvolila da je ispravim?

- Jednostavno, bio si u pravu – i sjede na kauč u dnevnom boravku. – Mislim, nebi to išlo, djevojka iz Saturnovih kolonija i dečko... Stvarno, otkud si ti? Vidi se da sam bila zaljubljena i glupa – te se osmjehnu. Sjeo je do nje vrteći glavom. Njoj je do zezanja.

- Od nikud! Zar je to toliko važno? – Život mu se vratio tamo gdje i počeo, s Uru.

- Tebi je očito bilo važno. – Nije mogla izdržati da mu to ne ponovi. - Osjećala sam se izdanom i prevarenom! – Pogled joj luta prostorijom. - Još se tako osjećam.

- Izvinuo sam ti se za ono. Važna si mi bila samo...

- Bila?! – i pogleda ga. - Ah da, povijest se ne može ponoviti – jedva je zadržavala smijeh. Na tren se izgubio. Ponovo zajedno na istom mjestu. Osjećaju se i trebaju se.

- Ugledavši te u restoranu na plaži sve se promijenilo. Moje tijelo ide ovim vremenom ali moje misli i oči vide nešto sasvim drugo. Djevojku koja... Zašto si me lagala za ime?

- Provjeravao si?! Ah da, ja sam obična lažljivica i... Što me tako gledaš?

- Onaj znak na leđima... Mislim ... to si... Prestani se smijat!

- Ohoo! Naljutili smo se. Iako sam iz Saturnovih kolonija nisam... – Poljubio ju je.

- Uru čemu sve to?

- To pitanje bih i ja tebi mogla postaviti. Nego, nisam došla da se svađamo. -

Tišina. Osjeća isti onaj trenutak dok joj je, ni sam ne znajući kako, rasplitao onu pletenicu. Nisu znali što bi jedno drugom rekli. Neke daleko jače sile uplele su svoje prste u niti njihovih sudbina poigravajući se njima a oni im ne mogu ništa.



Nakon njihovog prvog susreta i večere u restoranu otišli su do zabavnog centra, najvećeg u ljetovalištu, i tamo ostali gotovo do jutra. Opijeni pićem, ali daleko više jedno drugim, smijali su se idući širokom popločanom stazom pitajući se koji su njihovi apartmani. Držao se za nju pričajući joj, po deseti put, iste šale. Našli su njegov apartman, pomogla mu je da otključa vrata i zakoračila u hodnik. Ni sam nezna koliko dugo su se ljubili sjedeći na podu u hodniku. Probudio se na kauču u dnevnom boravku a za stolom je sjedila najljepša djevojka u ljetovalištu smješkajući se njegovom zbunjenom pogledu.



Osjeća toplinu tijela koje se privija uz njega. Raspleo je onu njenu pletenicu i prstima joj prolazi kosom. Skida je i ona njega. Vratio se tamo gdje je želio biti.

- Ime mi je... – Nakon podužeg poljupca nastavi: – Ursula.

- Dat ću sve od sebe da te zaštitim! Neću im dozvoliti da... – Odmaknula se. - Što je sad?!

- Oboje znamo da će samo jedan od nas izaći živ iz ovog apartmana. – Pošao je da joj nešto kaže no ona mu da znak rukom da šuti. Poljubi ga pa nastavi: - Uživajmo u onom što se ne može kupiti i ne gubimo vrijeme na ono što ne možemo promijeniti. -



Nešto prije ručka ustala se iz kreveta i otišla u kupatilo da se uredi. Smješka se. Izgleda da je istina da neki mogu putovati vremenom. Pogleda na sat. Čudno da kasne.

Šef odjela protuterorističke jedinice pogleda na sat. Vrijeme je isteklo a on se ne javlja. Dao je znak svojim dečkima da krenu.

Uru stoji bosa nasred dnevnog boravaka, u onoj svojoj roza haljini, razbarušene kose kad se naglo otvoriše vrata. Gleda u ono što neki zovu sudbinom. Prije nego je išta uspjela reći sruši se na pod pogođena hicima iz kratke puške.

Čuvši zvuk oružja u trenu se stvorio u dnevnom boravku. Dvojica pripadnika specijalne jedinice policije stoje pored nje s uperenim oružjem spremi da završe s njom kad začuše njegov glas, naredbu da se odmaknu. Otkud su se stvorili? Nikom ništa nije javio, htio je da ju zaštiti. Pogledaše se u nevjerici, zna se kako treba s teroristima i ubojicama, no polako se odmakoše na par koraka i dalje držeći oružje upereno u nju.



Kleči pored nje i vrti glavom gledajući u sličicu na podu. Na njoj vitez koji u desnoj ruci drži široki mač a u lijevoj, visoko uzdignutoj, crvenu ružu. Cijeli život ju je tražio i sad, kad ju je napokon našao, gleda kako nestaje u zagrljaju smrti. Ubili su mu Uru!

Shvatio je koliko laži i podmetanja je slušao, i to od onih kojima je vjerovao. Pucali su u nju bez da su joj dali priliku da išta kaže, da je saslušaju, da vide da nije baš sve onako kako oni žele da bude. Njegova Uru nije nikakav terorista!

- Rekli su nam ... bez emocija. - Pokušala se osmjehnuti onim zavodljivim osmijehom.

- Ne razumiju oni ništa - i pogladi je po glavi.

- Jeli ... istina ... ono... -

- Istina je Uru - i zaklopi joj oči.

Izašao je van i otišao na plažu. Zamišljen sjedi na pijesku a valovi donose neka davno izgubljena vremena. Uru nema. Znam gdje me čeka – pomisli i izvadi pištolj. Saturnovi lovci vjeruju i u druge dimenzije postojanja.

- x -

Spremivši gotovo sve stvari sjede za stol i zamisli se. Izvadi iz male torbe zlatne naušnice sa tamnocrvenim kristalima i stavi ih na stol. Gleda u njih pitajući se koliko li će nevinih morati izginuti da bi jedni drugima nešto dokazali. Zvono na vratima apartmana izbaci ga iz misli. Pođe rukom u džep jakne da provjeri pištolj te polako, najtiše što je mogao, ode do ulaznih vrata.

- Uru?! – reče Martin otvorivši vrata. Zurio je u nju ne mogavši vjerovati očima.

- Ispričati ću ti sve. Najprije da se osvježim. - Prođe pored njega i ode pravo u kupatilo.

Pođe za njom. Htio je objašnjenja sad i odmah!

Uru je mrtva a njeno beživotno tijelo, koje je ležalo nasred dnevnog boravka okruženo policijom, pokazano je u udarnim vijestima. Naravno, uz sva ona sranja o terorizmu te uspješnim akcijama policije i njihova posebnog odjela. Nije bila spremna da mu išta kaže. Skinula se i otišla pod tuš.



Pođe da otvori vrata staklene kabine tuša kad mu zazvoni komunikacioni uređaj.

- Jeli ona s tobom? – upita ga poznati glas. Glas onog mlađeg muškarca iz restorana.

- Čuj tu se nešto neobično događa! Uru je...

- Znam. Ursula Lotner, ili ti Uru, ubijena je prije otprilike dvadeset godina. Pred tobom je ono o čem sam ti govorio. - Muk. Potpuna tišina. Martin zuri u tuš kabinu.

- Ona nova tehnologija?! – Jedva je izgovorio tu rečenicu.

- I meni djeluje više nego stvarno. Nitko od nas nije mogao vjerovati da je to mašina. – Martin se pokušao nasmijati. - Uru mašina? – promucao je.

- Sve nas je zbunila svojim nastupom. Sad znaš koliko nam je važna! -

Isključio je komunikacioni uređaj. Gotovo se nasmijao sjetivši se onoga što je mislio o Uru. Dobro, nije to možda ona Uru ali mu je nekako simpatična.



Šum vode nestade, otvoriše se vrata tuš kabine a ona, ili to, stade pred njega. Ispituje pogledom njeno mokro tijelo, lice, noge, grudi, kosu... Ona zavrti glavom i uzdahnu.

- Hoćeš mi dodati onaj veliki zeleni ručnik?

- Ti si... – i pruži joj ručnik. - Ne znam kako da ti kažem, no...

- Da, ja sam baš to; mašina! – Odgovori mu praveći se ljuta. Obrisala se, obukla gaćice te izašla iz kupatila.

Možda je ipak zaslužio da mu nešto i kaže o sebi. Prenaglila je.



S rukama na bokovima, raskoračena, stoji u hodniku i gleda u njega.

- Nikad do sad nisam vidio ni čuo za nešto kao što si ti. Izvini ako sam...

- Nisi me uvrijedio. –

Otišla je u sobu po haljinu. Gleda koju bi obukla. Možda onu malo otvoreniju? Uze tanku šarenu haljinu, polu prozirnu, sa velikim cvjetnim uzorcima. Oblačeći haljinu razmišljala je zašto je onako reagirala. Nema se što sramiti sebe, iako... Eh, ljudi!



Martinu je gotovo pobjegao smijeh ugledavši je na vratima dnevnog boravka. Bosa, u ruci drži mali naranđasti ručnik, šarena haljina pripijena uz tijelo, mokre kose i potpuno ozbiljna. Ručnik odloži na ormarić te stade pred ogledalo namještajući naramenice.

- Zamolila sam šefa da ti paziš na mene. Ako želiš? – reče to nekako tiho, kao da se bojala odgovora. Samo se osmjehnuo. Podiže sa stola naušnice i dođe do nje.

- Kako da te zovem? Imaš li ime? – i zakači joj naušnice.

- Ursula. – te pogleda u njega. - Tako su me zvali od kad znam za sebe. - Promijenivši boju lica nastavi: - Dobro, od kad su me uključili – i ponovo se okrete ogledalu.



Uze mali ručnik te ga upita brišući kosu: - Pokušala sam razumjeti zašto se ono dogodilo, ono ubijanje, no nikako ne mogu shvatiti zašto to radite jedni drugima? Možda nisam dovoljno dobro napravljena da bih to razumjela. – Spustila je ručnik gledajući ga kako se smije. Bilo joj je pomalo i neugodno misleći da je odvalila glupost.

- Zlo je u ljudima Ursula! Eto zato se ono dogodilo.

Pogladi je po kosi a ona ga uhvati za ruku i poče pričati: – Progonitelj je zaista volio onu Uru ali i ona njega, to znam jer su u mene upisali dio njenih sjećanja. Srećom ja nemam osjećaje ali mogu da ih prepoznam u drugima – i osmjehne mu se.

- Upisali su u tebe tuđa sjećanja?! – Ona slegnu ramenima. Imao je osjećaj da tu i nije baš sve onako kako se čini da je. Zašto mu govori o ljubavi između Progonitelja i tamo neke Uru. To je sporedna stvar čak i običnom lovcu. Nešto mu je prešutjela ili...

- Gdje si napravljena?

Nakon kraće tišine ona će: - U laboratorijima na Jupiterovoj koloniji.

- Ti uopće nisi imala namjeru izvršiti zadatak. Jeli tako? – Klimnula je glavom a on nastavi: - Sranje! Opet su nam podvalili. Napravili su te da bi pohvatali vođe bratstva? – Slegla je ramenima. – To ne postoji! Nema. ... Znači sad mogu očekivati policajce?

- Neće doći – reče to toliko tiho da ju je jedva čuo.

- Kako to misliš, neće doći?

- Ubila sam ih sve do jednoga. – Na pol otvorenih usta gleda u nju. - Pucala im u glavu! ... Gadovi jedni!! – počela je plakat a on i dalje zuri u nju. Ništa više ne razumije.



Pribrao se i nastavio: - Pojasni mi nešto. Ti si napravljena da nas otkriješ, zapamtiš, navedeš u zamku i potom predaš jedinici specijalne policije, koja je vjerojatno i platila sve to oko tebe? Mislim na projekt. – Klimnula je glavom. - I zašto nisi? – Slegla je ramenima. - Nemoj mi samo reći da si se zaljubila u onog njihovog?! – Spustila je pogled. - Pa ti si baš to i napravila! – Nasmijao se. Umalo da pukne u smijeh. – Razlog svega su sjećanja one Uru upisana u tebe. Za ne vjerovat! ... Čekaj malo. To se ipak nebi dogodilo da se on nije ubio, što znači da nije znao za tebe. Nisu mu rekli. Ni specijalci nisu znali za tebe, zato su popušili. Samo odabrani šefovi? – Klimnula je glavom. – Znali su sve o Ursuli Lotner, zvanoj Uru, i nikad mu to nisu rekli. ... Htjeli su ne samo nas nego i predstavu za javnost, zato je baš on i doveden. Zanimljivo! Jedino što su se preračunali je njegova reakcija na smrt Uru i tvoja na njegovu. Život dugujem i njemu, na neki način.

- I da i ne. Osjećaji one Uru preplavili su me, oslobodili se u meni i zato su ubijeni policajci. Njih je ubila ona! Ja sam pobjegla jer ne želim da te... Mislim, da sudjelujem u tim vašim prljavim ratovima. – Osmjehnuo se a ona spusti pogled i nastavi: - U meni postoji program, u slučaju da dođe do greške, koji bi trebao poslati sve prikupljene podatke u laboratorij gdje sam stvorena, napravljena... kako god. Uspjela sam da nađem način da ga izbrišem a da ne uništim sebe. – Podiže pogled. - Sad sam zaista slobodna! -

Gleda u nju smješkajući se: – Koji je pravi razlog tvog bijega?

- Ne mogu da volim nikoga, to ti je jasno, no mogu da ti pružim zadovoljstvo, ako to želiš. Tako sam napravljena. Nadam se da me nećeš nagovarati da činim loše drugima.

- Ne vjerujem da ne možeš da voliš. Zašto si tražila da baš ja pazim na tebe?

- Ne znam, to me malo zbunjuje. – Gleda u njegov odraz u ogledalu. - Misliš da...

- Siguran sam! – Okrenu je prema sebi i zagrli.

Stisnula se uz njega. Osjećala se sve neobičnije. Tko zna, možda je Martin u pravu, a možda je došlo do kakve greške? ... Ono s Uru je prešlo na mene. Sigurno!

Kad bih mu rekla odakle dolazim nastala bi panika. Nek vjeruje da sam neki njihov neobičan stroj. Osjećaji koji struje njenim tijelom za nju su nešto potpuno novo. Dobro da je upala u tu priču. Možda mu jednom i kažem tko sam; do tad... Ljubav? Uh, zanimljivo.

--------------- Kraj priče -----------

[Grishak]

Neznam za opise , što se mene tiče nisam baš primjetio da nedostaju, a što se tiče priče meni se jako sviđa, jako orginalno a i dosta komična s jedne strane.
Sve u svemu, samo pozitivna reakcija.